'Đavolji izmet' gadno je zapahnuo prebendare i Crkvu

Premda se već mjesecima u crkvenim krugovima priča o „đavoljem izmetu“, financijska afera u Zagrebačkoj nadbiskupiji, tj. Zboru prebendara, izbila je u javnost tek ovih dana, kada su neki prebendari svoje presude odlučili proslijediti medijima. U cijeloj priči mnogo je toga nejasno. Na onoj prvoj razini svatko će se zapitati zašto se Crkva uopće bavi biznisom i dovodi se u takvu situaciju. No i Crkva, s druge strane, mora od nečega živjeti, pa je logično da poseže za mehanizmima zarade novca. Pritom mora biti umješna baš kao i svi ostali ovosvjetski biznismeni, tj. premazana svim mastima.

Po mišljenju nekih, to uopće nije posao za svećenike. Papa Franjo često govori o novcu i baš je on 2013. citirao prve crkvene oce, koji su još u 3. stoljeću, negdje oko 200. godine, rekli da je „novac đavolji izmet“! Na pitanje protiv koje se zapovijedi griješi kada se nešto čini za novac, papa kaže – protiv prve! „To je grijeh idolopoklonstva. Evo zašto: novac postaje idol kojemu se klanjaš. I zato Isus kaže, ne možeš se klanjati novcu i živom Bogu: ili jednom ili drugom!“, veli papa i potpuno je u pravu, jer, kako veli, „novac nas čini idolopoklonicima, našu dušu truje ponosom i postajemo opsjednuti beskorisnim stvarima te se kvarimo udaljujući se od vjere“.

Ali što s time, opet, kada i Crkva živi od novca? Možda upravo odgovor na to pitanje valja gledati u svjetlu pape Franje. Da, Crkva živi od novca, ali ga ne smije zamijeniti Bogom i ne smije postati bešćutnom tvornicom novca samo za svoje potrebe i za svoj luksuz. Prebendari su, u konkretnom slučaju, imali lošu poslovnu sreću, prema informacijama koje su izišle u javnost. “Đavolji izmet” gadno ih je zapahnuo i bacio loše svjetlo na Crkvu. No, bilo je projekata u kojima su bili uspješni, npr. u investiranju u Hrvatsko katoličko sveučilište. Tko zna, da su uspjeli u tom projektu, možda bi investirali u bolnicu ili vrtić. No, nisu. Trebali su, doduše, biti transparentniji i, poput dubrovačkog biskupa, i loše i dobre bilance objaviti na internetu. Tako ne bi bilo ni afere, ni smrada “đavoljeg izmeta”.