Armenci su morali izgubiti Karabah

Treći rat na Gorskom Karabahu za mene osobno nije bio iznenađenje, jer svaki put kada bih posjetio to područje od prekida rata u listopadu 2020. osjećao se miris rata u zraku. Krhki mir i geopolitičke promjene uzrokovane ratom u Ukrajini zasigurno su dovele do najnovijeg sukoba. Da se nešto spremalo, doznao sam prije tjedan dana nakon što je, zbog sigurnosnih razloga, odgođeno moje putovanje na Gorski Karabah, kamo sam trebao krenuti 19. rujna.

Rat na Gorskom Karabahu tinja već dulje što sam osjetio i prilikom svog posljednjeg posjeta tom području prije tri mjeseca. Stalno je dolazilo do sporadične pucnjave, podmetanja eksplozivnih naprava, u tom dijelu nije bilo nikakvog života, unatoč tome što je bilo više od dvije i pol tisuće ruskih vojnika koji su nadzirali primirje. Područje Karabaha bilo je vojna zona i svatko tko je želio ući, bili to stranci ili civili, trebao je dozvolu Ministarstva obrane Azerbejdžana. Sigurnosne mjere bile su tako rigorozne da sam morao čekati sat vremena zbog toga što je u mom imenu na dozvoli bilo samo jedno "S" umjesto dva, kako stoji na putovnici. Nakon što je prošla provjera, pustili su nas u ratnu zonu. Iako je prošlo gotovo dvije godine otkako je azerbajdžanska vojska povratila to područje, ondje i dalje prevladavaju samo gradovi duhova jer sve je razrušeno i ljudi se ne vraćaju zbog velikog broja mina. Prema procjena azerbejdžanskih vlasti, razminiranje će trajati od 25 do 40 godina, a za to će trebati 50 milijardi dolara.