Junaci našeg doba

Anđeli spasa: HGSS je dokaz da humanost još nije mrtva

Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
HGSS
Foto: Dino Stanin/PIXSELL
Zoran Milanović HGSS
Foto: HGSS
Dalibor Bijelić
Foto: HGSS
HGSS
Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
Hrvatska gorska sluzba spasavanja - Stanica Split
Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
Srđan Vrsalović
Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
Dalibor Bjelić
Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
Mladen Porubić
Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
Frane Bebić
Foto: HGSS
HGSS
22.08.2016.
u 20:30
Volonteri koji su najsretniji kada akcija spašavanja završi dobro, a spašeni ih zagrli.
Pogledaj originalni članak

Oni se spuštaju užetom iz helikoptera na nepristupačne stijene, uvlače u grotla i jame, traže izgubljene i unesrećene... To su članovi Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS). Iako u suvremenoj civilizaciji prevladava uvjerenje kako nema više humanosti i dobrote, oni su dokaz da nije tako. Bez ikakve novčane naknade svoje vještine, znanje i slobodno vrijeme ulažu u sigurnost ljudi i spašavanje života. Ima ih u cijeloj Hrvatskoj i drže se poput obitelji, priskaču jedni drugima u pomoć kako bi što bolje pomagali svima nama. Članstvo u HGSS-u čast je za svakog pustolova pa je interes za uključivanje mladih ljudi, ali i iskusnih planinara, alpinista i penjača, velik. Međutim, HGSS-ovac ne može postati svatko. Ovo su neki od njih.

1. Frane Bebić: Mama i tek rođena beba spašene, to je osjećaj koji se ne da opisati

– Kada sam počeo, to je bio izazov, dokazati sebi da možeš spasiti čovjeka na takvim terenima na kojima većina ljudi ne može pristupiti nogom. Taj izazov je gorio i sagorio u meni. Ostalo je neprestano unutrašnje punjenje zbog kojega se nikada neću ostaviti ove aktivnosti. Činiti dobro, to je najveća nagrada koju čovjek sebi može priuštiti, a mi je dobivamo kontinuirano – kaže Frane Bebić, pročelnik splitske stanice HGSS-a koji je zaposlen u Ericssonu Nikola Tesla. U HGSS-u je 20 godina, a prije 17 godina začeo je rad s potražnim psima.

– Imao sam Rikija, border collija, ali nažalost, otrovao se na obuci na Mosoru. Rad s potražnim psima bio je lijep, kreativan posao, ali zadnjih 10-ak godina živim u stanu i nemam potražnog psa. Kada sagradim kuću u Žrnovnici, opet ću ga imati – govori Bebić. Psi u potrazi, kada im uvjeti to dopuštaju, bolji su od ljudi. Jednako dobro rade danju i noću.

– Kada šaljemo grupu, tamo gdje radi sedam ljudi, radio bi jedan pas. Kada sedmero ljudi odradi teren, kažemo da su statistički 50% dobro odradili, a kod psa to je više od 95 posto! – tvrdi iskusni Frane. U Hrvatskoj ima 40-ak potražnih pasa HGSS-a, u Splitu ih je pet. Kada bi ih bilo više, potrage bi bile kudikamo uspješnije. Ali, princip rada u HGSS-u je da priskaču jedni drugima u pomoć pa uspijevaju obaviti sve zadatke koji su pred njima. U njihovu poslu svaka je akcija i avantura i uspomena vrijedna priče, a Bebić rado pamti onu kada je napadao velik snijeg 2012. godine, a HGSS-ovci bili su svjedoci porođaja u zabiokovskom selu.

– To su prekrasne akcije, kada mamu i bebu odvezemo u splitsko rodilište, osjećaj je koji se ne da opisati. To je odgovor na pitanje kako u ovom poslu ostati 20 ili čak 45 godina i ne odustati. Ako taj modus pronađeš u sebi, a usto si sposoban, onda si pravi HGSS-ovac – poručuje Bebić.

2. Dalibor Bijelić: Žena zna reći ‘Zašto uvijek ti?’, ali razumije zašto to radim

– Svi smo mi prvo bili planinari, penjači ili speleolozi i to je prirodan slijed za ulazak u HGSS – kaže Dalibor Bijelić koji je u HGSS-u sedam godina, a profesionalno radi za Državnu geodetsku upravu. Svi članovi HGSS-a su volonteri i nije lako uskladiti obveze.

– Na poslu nemam problema, ali bližnji su ti koji ispaštaju. Ipak, moram reći da me moji, a imam suprugu i malo dijete, toleriraju. Svjesni su što me nosi i o čemu se radi. Nas vodi entuzijazam, motivirani smo za akciju, ali u obitelj to treba pomiriti. Ima trenutaka kada mi zazvoni mobitel i supruga kaže “Zašto uvijek ti?”, ali ona zapravo razumije to što radim – ističe Dalibor koji sve akcije pamti.

– Najdulje u sjećanju ostaju one s najtežim posljedicama, ali o njima baš ne želim govoriti – kaže Bijelić koji je sudjelovao i u potrazi za Selenom Macedo, meksičkom turisticom koja je nakon nekoliko dana potrage pronađena na Marjanu, ubijena.

– Volim pamtiti dobre završetke. Neki dan smo kraj Brštanova imali potragu i pronašli smo ženu koja je tri dana bila u divljini s ozlijeđenom nogom. Kada nas ugledaju, ovisno o svom stanju, ako su prisutni i svjesni, ljudi budu oduševljeni jer su spašeni, ali ima svakakvih situacija. Jedan njemački turist u divljini je doživio blagi srčani udar. Kad smo došli po njega, nije htio ući u helikopter jer je mislio da ćemo mu to naplatiti – prisjeća se Dalibor i dodaje kako su sve potrage frustrirajuće, ali kada pronađu čovjeka i sve dobro završi, osjećaji se kreću od olakšanja do euforije.

3. Ana Buklijaš: Moja je mama tajni adut splitskih spasilaca, s kojima sestra liječnica radi 13 godina

– Bavim se penjanjem, alpinizmom i speleologijom, a to su vještine koje se traže u HGSS-u. Uključila sam se jer svojim vještinama i znanjem mogu pomoći drugima u nevolji, a s obzirom na to da mi je sestra već dugo aktivna, imala sam poticaj i u obitelji – kaže Ana. Članica je HGSS-a tri godine, a sestra koju spominje je Ivana Buklijaš, legendarna liječnica splitskog HGSS-a.

– Mene su u članstvo predložila dva člana HGSS-a, ne možete se sami prijaviti, to tako ide. Mora vas netko preporučiti, nakon toga ide obuka, treba proći četiri tečaja i nakon toga položiti ispit za spasioca – otkriva nam Ana koja kaže da je teško izdvojiti neku akciju kao posebnu.

– Svaka je dobra ako spasiš nečiji život – kaže samozatajna Ana koja ne voli javno eksponiranje. Međutim, njezini kolege otkrivaju nam da se na terenu pokazala izvrsnom, a imala je i nekoliko uspješnih poteza koji se pamte. U zadnjoj akciji spašavanja na Velebitu, gdje je čovjek izvučen iz jame iz dubine od 150 metara, ona je, zbog sitne građe i tankog stasa, bila ta koja se uspjela provući do unesrećenog. Inače, sestre Buklijaš su iz prave HGSS-ovske obitelji. I njihova majka, također liječnica, iako nije članica, tajni je adut i džoker splitskih spasilaca, kako je u šali nazivaju jer je više puta uskakala u pomoć.

4. Srđan Vrsalović: Miris Kornata nikada neću zaboraviti

Legenda splitskog HGSS-a čiji je član 43 godine. On podiže helikopter, kontrolira obuku tog najelitnijeg dijela HGSS-a i vodi sve akcije helikopterskog spašavanja.

– Helikopter upućujemo kada je potrebna velika brzina, kada treba smanjiti tenzije vezane za traumu – kaže Vrsalović koji je zahvalan HRZ-u čijim se helikopterima koriste, ali dodaje kako bi vlastiti helikopter znatno povećao učinkovitost spašavanja.

– Helikopterski spasioci krema su HGSS-a. Oni su vrlo iskusni, odgovorni i izvrsno obučeni u ekstremnim uvjetima i na teškim terenima. Moraju se spustiti konopom iz helikoptera, viseći zbrinuti čovjeka na stijeni, opet se zakačiti... – opisuje Vrsalović opasne i pogibeljne situacije. On sam se u karijeri spasioca četiri puta našao u situacijama kada je tragediju za dlaku izbjegao. Prije nekoliko godina, umalo ga nije poklopila stijena u Stobreču, a spasio se zahvaljujući iskustvu, pribranosti i instinktu.

– Zvala nas je policija u pomoć jer su pale stijene i plaži je prijetila opasnost. Mi smo očistili nekoliko stijena ne pazeći da pri tome gazimo po jednoj golemoj stijeni. Odjednom sam čuo “pik”, palo je nešto što nije smjelo pasti. Automatski sam se odgurnuo, možda 20 centimetara i to je bilo dovoljno. Stijena teška dvije tone pala je tik uz mene i zahvatila me po bedru, imao sam ogrebotine i hematome – kaže iskusni Vrsalović.

Požar na Kornatima je akcija koja mu se bolno urezala u pamćenje i ne može je zaboraviti.

– Na Kornatima sam bio nakon tragedije, imao havariju u havariji, ali to je duga i teška priča. Taj miris nikada neću zaboraviti – kaže Vrsalović koji od spasilačkog posla neće odustati dok je živ.

– Najbolje se osjećam kada nekoga spasimo, pa se s čovjekom spontano zagrlimo – kaže Srđan.

5. Mladen Porubić: Najteže su one akcije u kojima znamo da tražimo djecu

Zamjenik je pročelnika helikopterske komisije. U Divuljama je već 20-ak godina, dežura kao letač spasilac tijekom ljetne sezone. Bio je profesionalni vojnik, od 2007. godine je u mirovini kao dočasnik HV-a. Kao dječak se bavio planinarenjem, voli skijati i privukla ga je Gorska služba. I u vojsci je radio s helikopterom i kada se počela osnivati helikopterska služba u HGSS-u, odmah se uključio.

– Ima i teških i smiješnih situacija. Najveći je problem što ovisimo o HRZ-u što se tiče letjelica tako da nemamo dovoljni satova naleta, osobito za obuku – govori Porubić i dodaje da bez podrške obitelji, koja ima razumijevanja kada mora otići usred proslave rođendana, ne bi mogao opstati.

U Divuljama spasioci dežuraju po osam dana i ima ih iz cijele Hrvatske. Ove sezone do sada su imali 20-ak helikopterskih intervencija i u blagom su porastu u odnosu na prijašnje godine.

– Akcije su završile dosta dobro, premda smo imali i po dvije potražne akcije u jednom danu.

Ima teških akcija i psihičkih i fizičkih, a najteže su one u kojima su sudionici djeca. Radimo na tome da helikoptersko dežurstvo traje cijele godine, kao u većini zemalja. Helikoptersko spašavanje je budućnost – poručuje Mladen Porubić.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

DU
Deleted user
20:49 22.08.2016.

Samo vi spasavajte za badava. U Njemackoj prvo izvadis lovu na stol i tek se nakon toga otvaraju vrata do lijecnika!

DU
Deleted user
20:50 22.08.2016.

Inace svaka cast ljudima velika srca koji to casno rade!