Teksas – američka savezna država koja je poznata po roštilju, ljubavi prema oružju, južnjačkoj ljubaznosti, političkoj dinastiji Bush koja je dala u Bijelu kuću čak dvojicu predsjednika te, naravno, poznata po seriji koju je rijetko tko propuštao kad je bila na televizijskim ekranima – Walker, teksaški ranger.
I dok neke čak privlači ideja o tome kakav bi tamo bio život, postoje i oni koji otkrivaju novu svakodnevicu upravo u Hrvatskoj. Jedan od njih je i Aaron Gutierrez (33) koji se sa svojom obitelji doselio u Zagreb iz San Antonija. Kako su on i njegova supruga donijeli odluku da dođu živjeti iz jednog od najvibrantnijih američkih gradova u naš mali kutak svijeta, otkrio nam je za serijal Večernjeg lista ''Stranci u Hrvatskoj''.
– Moja supruga je Hrvatica. Ona se preselila meni u Teksas prije nekih sedam godina. Uvijek smo govorili – katkad ozbiljno, a katkad i ne – o mogućnosti da se preselimo u Hrvatsku. Proveli smo dosta vremena s mojom obitelji i često smo posjećivali Hrvatsku. Moja supruga i ja željeli smo da naša djeca uistinu upoznaju djedove i bake s obje strane obitelji i da imaju priliku doživjeti različite kulture....Hrvatska je lijepa zemlja, a mi smo imali i znatnu podršku obitelji da se ovamo preselimo – pripovijeda nam Aaron.
Zanimalo nas je koliko je znao o Hrvatskoj prije nego što je upoznao svoju suprugu.
– Znao sam gdje je. Čuo sam za rat. Upoznao sam svoju suprugu prije 16 godina pa sam iako sam bio svjestan Hrvatske i gdje se nalazi, ali nisam bio upoznat s kulturom, hranom, glazbom, jezikom.– navodi.
Govoreći o razlozima zašto su se preselili upravo u Lijepu Našu, između ostaloga navodi i društveni život.
– Kad god bih došao, bilo da je to u prosincu, lipnju ili srpnju, šetao bih Zagrebom, a kafići su bili puni. Sjećam se da sam se tada pitao kada ti ljudi uopće rade – govori nam kroz smijeh 33-godišnjak i objašnjava kako mu je bilo fascinantno da ljudi imaju dovoljno vremena sjesti tijekom dana i uživati u kavi.
– Nema toga previše ondje odakle sam ja. San Antonio je velik, prostran grad. U njemu živi oko 1,4 milijuna ljudi. Ako se želiš naći s nekime, nalazite se u restoranu ili idete k nekome u kuću. U Hrvatskoj, barem se meni tako čini, možeš poslati poruku svojem prijatelju: ''Hej, želiš na kavu?'', pa 10 ili 20 minuta kasnije sjednete na kavu. To se ne događa baš u Teksasu.
– U SAD-u bih radio 12-14 sati dnevno, a i dalje bih imao osjećaj da moram još toliko toga napraviti, a ovdje odradim svojih osam sati i onda isključim laptop. Nakon toga mogu uživati sa svojom obitelji. Nisam imao tamo takvu slobodu, barem kad je riječ o poslovnoj kulturi.
Javni prijevoz
Na pitanje što se, primjerice, može naći u Hrvatskoj, a nije toliko uobičajeno u SAD-u, Aaron odgovara: – Teško pitanje. S obzirom na veličinu zemlje, uvijek možeš nešto negdje pronaći. Ali što se tiče mojeg rodnog grada, rekao bih da je to javni prijevoz. Jako je cool voziti se tramvajem, izaći kasno navečer i ne brinuti se o tome kako ćeš doći doma. Čini se glupo, ali u tome uživam, pogotovo zato što će mi djeca jednog dana biti u dobi kad mogu sami izlaziti. Lijepo je znati će se moći vratiti doma, a da ne moraju voziti ili biti u autu s vozačem koji je malo popio.
– Čini se glupim, ali javni prijevoz je loš u San Antoniju. San Antonio se trudi. Međutim, to je spor proces. Uložili su novac u to, ali trebat će za to barem desetljeće – smatra mladi Amerikanac.
Iako ima riječi hvale za Hrvatsku, zanimalo nas je što mu nedostaje.
– Nedostaju mi prijatelji, i obitelj i neki restorani, čak i fast food. Naviknuo sam se ovdje na hranu, no okusi su blaži. Doma je hrana intenzivnijeg okusa, često zbog toga s puno nepotrebnih kalorija, ali je brza i lako dostupna. Znam da to nije baš najbolje za moje zdravlje, ali nedostaje mi to. – priznaje Aaron i dodaje da mu je trebalo da se navikne na hrvatsku hranu.
Navodi kako su začini u hrvatskoj kuhinji drukčiji od onih na koje je naviknuo.
– U Teksasu volimo bogat okus. Hrana nam je puna začina, ali i šećera. U Hrvatskoj su pak začini puno prirodniji i nemate puno dodanog šećera, što inače daje na jačini okusa. Trebalo mi je da se naviknem. Prije deset godina pojeo bih komad čokoladne torte u Hrvatskoj i pomislio bih kako nije dovoljno slatka i da mi treba nešto baš slatko, ali sada sam se naviknuo na to kako se hrana ovdje priprema.
Nedovoljno restorana iz cijelog svijeta
Postoji jedna stvar koja se mladom Amerikancu ne sviđa u Hrvatskoj, a mnoge će iznenaditi činjenica da je to povezano s hranom.
– U Teksasu žive ljudi iz cijelog svijeta, što znači više-manje autentičnu hranu iz raznih zemalja. Mogu otići i uzeti bilo kad, kad god požele, indijsku, kinesku, vijetnamsku, meksičku hranu. U Zagrebu je teško pronaći autentičnu stranu kuhinju – ustvrdio je sa žaljenjem.
– Nedostaje mi ljuta hrana. Hrvati su poznati po tome da im, u usporedbi s mnogim drugim kulturama, hrana nije vrlo pikantna ili ljuta – ustvrdio je. A na prijedlog da kuša slavonske specijalitete, kazao je s očiglednim žaljenjem kako ono što je probao nije ni srednje ljuto za njega.
– Nedostaje mi roštilj. Teksaški je roštilj, možda sam tu malo pristran, najbolji na svijetu – čežnja mu se gotovo mogla čuti u svakoj riječi, pa nas je zanimalo koja je razlika između onog koji se priprema u Hrvatskoj i onog u Teksasu.
– U Teksasu se na meso stavljaju začini i umaci, ali oni su komplementarni s mesom. Ni u jednom trenutku oni ne nadjačaju okus mesa. Primijetio sam da ovdje nisu toliko popularni umaci za roštilj. Razlika je i u načinu na koji se sprema meso. Brisket (goveđa prsa op.a) se dimi 12-13 sati, a to nisam vidio u Hrvatskoj. U Teksasu to možeš naći gotovo pa na svakom uglu. Nedostaje mi američka slanina. Hrvatska radi slaninu na posve drukčiji način.
Ističe kako je dobra, ali nije to – to.
Putovanja po Hrvatskoj
Prvi put putovao je avionom upravo u Hrvatsku.
– Prije toga prošao sam autom neke savezne države. Nekoliko obiteljskih odmora tu i tamo, ali prije toga nisam putovao nikamo. Ali zbog svoje žene putovao sam u Hrvatsku, Italiju, Španjolsku, Francusku. Volim putovati. Nisam ni znao da volim, ali sad kad sam to iskusio... – otkriva nam Amerikanac.
Osim brojnih europskih zemalja, prošao je s obitelji i Hrvatsku. Posjetili su neke od najpoznatijih turističkih destinacija Lijepe Naše kao što su Istra, Dubrovnik, Split. Na svojim putovanjima prošli su jadransku obalu i nacionalne parkove, a vidjeli su i istočni dio Hrvatske.
– Velike su razlike između Istre i Dalmacije. Možda ima čak i malo rivalstva – govori i smije se.
Priznaje kako mu je jako zanimljivo čuti razlike u hrvatskim dijalektima.
– Preferiram način na koji ljudi iz Slavonije govore hrvatski. Pričaju sporije pa ih mogu lakše razumjeti. Kad odemo u Dalmaciju ili na otoke, vrlo mi je teško išta razumjeti – iskreno priznaje.
Na pitanje što bi bilo da ima priliku preseliti se bilo kamo u Lijepoj Našoj, gdje bi u tome slučaju najradije bio, a da to nije u Zagrebu, kaže, iako najbolje razumije građane Slavonije da tamo ne bi želio živjeti.
– Odrastao sam u velikom gradu i na to sam se naviknuo, a tamo je malo više ruralna atmosfera. Nisam naviknut na to. Mogu se vidjeti da živim bilo gdje na obali. Moja žena jako voli more, a volio bih i da mi djeca odrastaju uz more. Ja sam poprilično opušten, pa ako imam prostor za rad i dobru internetsku vezu, mogu biti bilo gdje – objašnjava.
Kad je riječ o hrvatskoj birokraciji, čuo je dosta kritika od drugih ljudi, ali napominje da on nije imao problema.
Iskoristila sam priliku i odlučila s Aaronom razjasniti stereotip koji je tako čest u američkim medijima, a to je da je u Teksasu sve veće – od porcija hrane, automobila, pa čak i kuća.
– Apsolutno. Kad bismo otišli u restoran, supruga bi si naručila nešto i porcije su bile goleme. Počeli smo naručivati jednu porciju koju bismo onda podijelili. Od glavnog jela, predjela pa čak i pića – sve je veće u Teksasu. Taj stereotip je posve točan. Odrezak je golem. Sendviči i burgeri su čudovišno veliki. Obožavam to – napominje Amerikanac kojemu se doslovce u glasu čuje koliko voli svoju rodnu grudu.
Kao i mnogi drugi sugovornici serijala Večernjeg lista 'Stranci u Hrvatskoj', Aaron je kao prednost Hrvatske naveo sigurnost.
– Teško je to shvatiti ako si živio samo u Hrvatskoj, ali moja supruga je primijetila razliku. U SAD-u stalno čuješ da je bila neka pucnjava. Kao što znaš, vatreno oružje je jako popularno u Teksasu. Na redovitoj bazi čuješ da je netko upucan ili ubijen i to je uobičajeno. Tako nešto se događa svaki tjedan ili pak svaki mjesec, dok u Hrvatskoj za tako nešto čuješ jednom u nekoliko godina i to možda – smatra 33-godišnjak.
Ističe da je njima kao roditeljima dvoje male djece sigurnost izuzetno važna.
– Moje starije dijete u školi bi učilo što učiniti ako dođe netko s pištoljem. Učili bi se da zatvore vrata, sakriju se u kut, budu tihi i takve stvari. To se u Hrvatskoj ne događa i to čini život mnogo manje stresnim jer ne razmišljam o tome svaki dan. To čini razliku.
Brojni Hrvati osjete nervozu u želucu čim vide oglase za stanove i kuće te njihovu cijenu. Zanimalo me kakvo je iskustvo bilo u slučaju obitelji Gutierrez kad su dolazi u Hrvatsku te koje su razlike u odnosu na Teksas.
– Jako je velika razlika, a u ovom slučaju prednost je na strani Teksasa. Nekretninu si tamo možeš priuštiti. Isto tako, mnogo je veća ponuda. S obzirom na količinu prostora koji možeš dobiti, jeftinije je. U Teksasu smo imali kuću s poprilično mnogo prostora za nas četvero. U Zagrebu je bilo jako teško pronaći stan koji je upola velik kao naša kuća, a koji ima tri spavaće sobe. Cijene prema četvornom metru mnogo su skuplje ovdje – smatra.
Stan su tražili oko šest mjeseci i ističe da je bilo teško pronaći ono što su htjeli jer se većina četverosobnih stanova smatra luksuznima, a njima je samo trebao odvojen prostor za rad od kuće, ne luksuzno uređen prostor.
Jedan hrvatski običaj posve je prihvatio, a to je skidanje cipela kad se uđe u kuću.
– U Teksasu nije baš uobičajeno da skidaš cipele kad uđeš u kuću. U redu je hodati po kući s cipelama u kojima si bio vani. Moja supruga i njezina majka vrlo su uporne u svojoj molbi da skineš cipele kad dođeš izvana. To ima smisla.
Na pitanje što nam ima reći za kraj, kratko je rekao sa smiješkom na licu: – Volim Hrvatsku, volim hrvatsku obalu. Lijepo su me primili.
Fast food bolji od hrvatske kuhinje,ma sve jasno...