Ako bismo sve pustili tržištu, na što bi za desetak godina sličila hrvatska kultura?

Na nedavno završenom Rapskom filmskom festivalu prikazan je odličan film "Jedan običan incident" iranskog redatelja Jafara Panahija, dobitnika ovogodišnje Zlatne palme u Cannesu. Hrvatska je publika i na Hrvatskoj televiziji mogla pogledati nekoliko dobrih iranskih filmova, ali ovaj odskače od svega što smo dosad vidjeli. Skupina bivših političkih zatvorenika, koju čine muškarci i žene, otme čovjeka za kojeg vjeruju da je njihov zatvorski mučitelj koji im je upropastio živote. Kada se slože da je to doista on, ne mogu se dogovoriti treba li ga živog zakopati ili ubiti na neki drugi način. Napokon ga natjeraju da prizna da je on taj koga traže i da se pokaje za počinjena zlodjela, pa ga oslobađaju, usprkos opasnosti kojoj se time izlažu. U filmu u kojem ima iznenađujućih obrata, dobro pobjeđuje nad zlom koje se javlja u liku fanatičnog privrženika vladajućega iranskog režima, spremnog da da život za vjerskog vođu u uvjerenju da će završiti u raju kao islamski mučenik. Metode kojima je oteti muškarac mučio zatvorenike nisu detaljno opisane, ali može se shvatiti da su žene izlagane seksualnom zlostavljanju, a muškarci fizičkoj torturi i ponižavanju. Protivnici režima su ljudi koji nastoje voditi normalne živote usprkos psihičkim i fizičkim posljedicama višegodišnjeg boravka u zatvoru. Za jednog od njih saznaje se da je bio zatvoren samo zato što je s drugim siromašnim radnicima štrajkao nakon što mjesecima nije dobio plaću.