Košarkaški svijet sa žaljenjem je primio vijest da je u 68. godini preminuo jedan od najboljih šutera svih vremena Oscar Schmidt. Ovaj Brazilac bio je nevjerojatan igrač, no još je nestvarniji u komunikaciji s novinarima u što smo se osobno uvjerili 2010. godine u Istanbulu.
Najboljeg košarkaškog strijelca svih vremena zvali su u Brazilu "Sveta ruka". Čovjeka koji je u karijeri ubacio 49.703 koša i vlasnika 10 olimpijskih košarkaških rekorda sreli smo za vrijeme primanja u Fibinu Kuću slavnih. I dok su ostale legende (Divac, Kićanović, Meneghin, Novosel...), već odavno napustile press sobu, za Oscarovim stolom čuo se žamor. Veliki Brazilac zabavljao je sedmu silu u svom stilu. Kad je glasnogovornik Fibe Florian Wanninger po treći put došao da ga spasi od dodatne novinarskle znatiželje on je rekao da mu je baš dobro pa vam stoga i recikliramo taj naš razgovor s njim da biste bolje shvatili kakva je kolorična osoba bio.
- Pa čovječe, danas sam primljen u Kuću slavnih. Kad ću biti raspoložen, ako neću danas. Molim vas, da čujem posljednjih deset vaših pitanja.
- Kako to da ste tako susretljivi? Sabonis čak nije ni došao na presicu koja je bila obvezna za sve?
- On ne voli uopće pričati. Čak niti sa svojom ženom. A ja sam profesionalni govornik, a to je velika razlika?
- Što točno sada radite, sedam godina nakon što ste oprostili od igranja?
- Ja sam takozvani motivacijski govornik, držim motivacijska predavanja, a povremeno i komentiram utakmice. Imao sam ponude da držim govore i u Italiji i Španjolskoj, no ne mogu to na drugom jeziku. Vrlo je zabavno i dohodovno. Zarađujem puno više nego kao košarkaš. Nisam ni znao da tu leži novac. Dakako, to nije za svakoga, već za one koji imaju dobru povijest i znaju pričati.
- Oprostili ste se od košarke u suzama, sa 45 godina i riječima da biste željeli igrati zauvijek. Zar je dosta bilo teško otići?
- Vrlo teško. Mislio sam da će ne igrati košarku biti najteža stvar u mom životu. No, kad sam prestao i shvatio da ne moram na trening ni danas, ni sutra, ni sljedećeg mjeseca, to mi se počelo sviđati jer sam cijelu karijeru trenirao možda i previše.
- Poznato je da ste ostajali nakon treninga šutirati?
- Godine 1989. sam počeo pucati moje serije. Zadao bih si da mogu kući tek nakon što u nizu pogodim 23 šuta. Ponekad bih to učinio odmah, no ponekad sam morao ispucati i preko 600 ubačaja. Ponekad sam morao ostati sat, pa čak i sat i pol duže. Ne znate kako je to ostati još jedan sat, nakon teškog treninga. Na treningu sam pogađao 23, pa 30, pa 50, ali i 70, a karijeru sam završio pogađavši 90 šuteva bez promašaja. Nerijetko bi sve to gledali i moji sugrači, znatiželjni vidjeti koliko ću šuteva pogoditi u nizu.
- Koja je bila vaša najveća utakmica?
- Ne mogu vam reći jer sam ih odigrao puno. Jednom sam u Brazilu postigao 74, trojica su me čuvala, nisu me mogli zaustaviti. Koš mi se činio velikim kao bure, nisam mogao promašiti. U finalu Panameričkih igara 1987. sam usred SAD-a Amerikancima zabio 46 koševa za naslov prvaka, no ni to nije bila moja najveća utakmica...
- Kako ste uspjeli pobijediti Amerikance u SAD-u kada se vjerovalo da je to nemoguće?
- Mi smo tom pobjedom promijenili košarku.Ušli smo im u psihu, puštali smo ih da šutiraju neometano, provocirali u stilu "pogodi sad ti šupčino, svi te gledaju".
- Možete li se onda, barem, sjetiti svoje najlošije utakmice?
- Da, šutirao sam jednom 0-12, nisam postigao niti koša, no vjerujem da bi 13. šut pogodio za pobjedu. Toliko sam vjerovao u svoj šut, imao sam stabilnu glavu.
- Biste li mogli igrati zajedno s najvećima poput poput Divca, Sabonisa, Kićanovića i Meneghina koji su u Kuću slavnih ušli u vašoj generaciji?
- Ako igram s Kićanovićem ne mogu pucati 30 puta. Moram to znati. Ako igram za Brazil, znam da će pucati još samo Marcel i to je sve. Ostali će igrati žestoko da otvore mogućnosti za mene i Marcela. Zato sam tamo pucao više. Ako igram sa Sabonisom ne mogu pucati 30 puta. Čak niti 20 puta. Kada igrate s najvećima svih vremena morate znati da ste samo jedan od njih.
- Rekli ste za Novosela da je legenda, jedan od najvećih. Po čemu to?
- Kompariram ga s najboljima u povijesti jer vodio je najbolju momčad ikad, sastav bivše SFRJ. Voditi u istoj momčadi Dalipagića, Kićanovića, Slavnića, Delibašića pa zatim Kićanovića i Ćosića zajedno, uz za to morate biti veliki trener.
- Tko je bio vaš najdraži hrvatski igrač?
- Vi ste se tamo dijelili i ratovali pa ne želim pogriješiti. Recite mi tko su hrvatski igrači?
- Ćosić, Kukoč Rađa, Dražen Petrović...
- Dražen je iznad svih. Njegov je um bio sličan mome. Nema oblika šuta kojeg nije volio. Ja sam trenirao sve moguće šuteve. Kada komentator kaže "ovaj je neodgovoran" jer sam šutirao preko ploče. Zašto me zoveš neodgovornim, pa ja treniram taj šut, dođi na moj trening pa ćeš vidjeti. Zato sam i postizao puno jer sam vježbao svaki tip šuta.
- Jeste li bili u kontaktima s Draženom?
- Da, bili smo veliki prijatelji. To je počelo na Svjetskom prvenstvu 1986. kada me je u izboru za najboljeg igrača pobijedio sa šest glasova. Tada smo počeli naše prijateljstvo, ponekad bi se zvali i telefonom. Plakao sam, bio sam vrlo tužan. Bog je na zemlji morao imati igrača kao što je bio Dražen. Nije smio ostati bez njega. Morao je čekati da se on sam oprosti od košarke. To je šteta, baš kao i s automobilistom Sennom. Isti osjećaj. Igrao je košarku kao nitko. Bio je najveći. Da nije umro bio bi među top 10 najboljih NBA igrača bez obzira što je igrao u vrijeme kada u NBA ligi nisu vjerovali u uvezene igrače.
- Zašto vi nikada niste zaigrali u NBA? Draftirali su vas Netsi, ali vas nisu uspjeli dovesti?
- Imao sam za to pet prilika. Ostao sam u amaterskoj košarci jer tada niste mogli igrati za reprezentciju ako ste bili član NBA kluba. A vjerovao sam da 1988. možemo osvojiti olimpijsko zlato. Za mene je igrati za repezentaciju bilo kao ići u rat za svoju domovinu. Osim toga, ne bih mogao igrati, ako ne bih bilo lider sastava, a tamo to vjerojatno ne bih bio.
- Kako vam se sviđa košarka današnjice?
- Kada bi mi sada dali 20 minuta zabio bih 20 koševa, debeo kakav jesam.
- Po vašem prezimenu može se zaključiti da ste podrijetlom iz Europe?
- Da, moj otac je bio Nijemac, a baka Srpkinja. Zato sam se valjda i rodio sa šuterskim talentom.
Kada ga je za vrijeme za vrijeme Olimpijskih igara u Barceloni jedan novinar pitao zašto toliko puno šutira, dok mu suigrači moraju postavljati blokove, Oscar mu je kazao:
- To vam je kao u glazbi. Jedni ljudi sviraju klavir, a drugi ga nose.
Oscar je bio toliki šuterski radoholik da je znao angažirati i suprugu Christinu da mu dodaje lopte.
- Ona je bila moj "ballboy", skupljač lopti.
A na tu temu gospođa Christina je jednom prilikom kazala.
- Ponekad mi se činilo da sam njegova sluga. Katkada bi bio toliko lijen da smo mu kćer ili ja morali dodavati čašu vode. No, kad su bili treninzi u pitanju onda je bio neumoran.