Nekad je sve bilo bolje, rekli bi naši stari. U većini slučajeva to je samo fraza koju čujemo od generacija koje se zgražaju nad mladima koji žive život kakav je nekada bio nezamisliv. No neke su stvari u sada već davnoj nogometnoj prošlosti doista bile bolje. Tako i u Dinamovoj.
– Mi smo apsolutno bili bolji igrači. Tu nema dvojbe. Nekada smo imali 11 međunarodnih utakmica u prvenstvenoj stanci, i to protiv reprezentacije Perua s Cubillasom, Gallardom, Chumpitazom, protiv Santosa s Peleom, Universidadom Catolica, Nacionaleom... Mi danas odgađamo utakmice zbog Europe, toga prije nije bilo – kazao je Krasnodar Rora (66), član najuspješnije Dinamove momčadi u povijesti, one iz '67. kada je osvojen Kup Uefe, ali i one koja je prije više od četiri desetljeća, točno 26. studenog, ostvarila posljednji europski "san" protiv Olimpique Marseillea. Prva utakmica završila je sa 1:1, dok je ona u Zagrebu okončana sa 2:0 u korist plavih i donijela posljednje proljeće u jednom velikom natjecanju.
Zakasnili ste, van iz kabine!
Nije bilo večera, slavlja. Za njih je plasman u daljnju fazu natjecanja bio normalna stvar. Pripreme su bile standardne. Momčad se nikad nije mijenjala, igralo se 4-3-3 uvijek s istim igračima. Zarađivalo se 50 tisuća dinara na mjesec, bez stimulacija – štedjeti su mogli rijetki, no živjelo se pristojnije. Rora smatra da su treneri u njegovo doba bili gospoda, vrhunski profesionalci.
– Razlika između nas i današnjih generacija jest da se uvijek moglo izgubiti, ali je trener izlazio kao gospodin, a mi smo čekali da publika napusti stadion jer nas je bilo sram, a danas treneri dobivaju pljusku. Ja sam jednom zakasnio jednu minutu, a trener mi je samo rekao: "Vi danas ne igrate – molim vas da napustite kabinu". Nije bilo rasprave. I još sam dobio i kaznu – prisjeća se lijevo krilo velike Dinamove generacije.
Dobra stara vremena priziva i Marijan Čerček (62), također član posljednjeg Dinamova sastava koji je prezimio u Europi davne 1969.
– Danas naši igrači za ogroman novac ne daju ono što mogu. Trebaju se u glavi posložiti. Mi smo za osvajanje Kupa velesajamskih gradova (današnje Eurolige) dobili bonus od milijun dinara. Samo za usporedbu, tada je jedan fićo stajao 950 tisuća dinara – počeo je Čerček.
Smatra da iskustva u Jurčićevoj momčadi ne nedostaje. Naprotiv, ožalošćen je da modri u skupini Lige prvaka nisu uspjeli upisati ni jedan bod, zabiti bar jedan gol.
– Žao mi je jako kada čujem da 42 godine nismo prezimili u Europi. Pa to je u interesu Dinama, Zagreba, Hrvatske. Zar im nije draže da igraju pred punim stadionom nego pred tisuću ljudi kao nedavno protiv Zagreba. Mi nikada nismo igrali pred manje od 15 tisuća ljudi, a i mi smo gubili. Igračima treba biti čast igrati za Dinamo jer su tu u prošlosti igrali i neki od najjačih igrača u Hrvatskoj – ožalošćeno rezonira Čerček koji svaku domaću utakmicu svog voljenog kluba prati s tribine.
Velikom greškom smatra činjenicu što se stare kadrove više ne pita za mišljenje, igrači ne prilaze nekadašnjim zvijezdama da bi pokupili koji savjet. Sjeća se samo jedne zgode kada je jedan od Dinamovih milijunaša prišao upravo njemu i "zahaltao" ga na aerodromu. "Što vi mislite? Kako sam igrao, što bih mogao popraviti?", nakon utakmice u Bergenu 2007. godine pitao ga je danas proslavljeni golgeter Wolfsburga Mario Mandžukić.
Dobra stara vremena, kada je i sam kao klinac zajedno s ocem Rafaelom i bratom Draženom išao gledati utakmice na Bijeli brijeg, kada su tisuće Zagrepčana pratile treninge Belina, Blaškovića, Novaka, Pirića, Gračanina, Ramljaka i ostalih, ponekad nazad priželjkuje i Jurčić koji će 26. studenog proslaviti rođendan, ali i produžiti europski post najvećeg hrvatskog nogometnog kluba za još jednu godinu.
Nismo ugledni kao što mislimo
– Naravno da žalim za prošlim vremenima kada smo svi zajedno imali veći dozu uživanja u svemu tome i mislim da ćemo se s boljim vremenima u našem društvu, smanjenjem ljudskih problema, vraćati ljepšim vremenima i sve više uživati u sportu. To je san svakog sportskog radnika. Navijač je netko tko plače sa svojom ekipom kad je loše i koji se veseli kada je dobro, ima međusobnog razumijevanja, ali sve radi zajedničkog cilja. Možda je preteško reći da Dinamo čeka 42 godine da postane dio europske obitelji. Ali ipak je to podatak koji nas spušta na zemlju jer svoj voljeni klub glorificiramo. Doživljavamo trežnjenje. I vani se zna za Dinamo, no ne uživa ugled kakav mi mislimo da ima – u trenerskoj sobi pod jugom Maksimira srce nam otvara Kruno Jurčić.
Emotivno govori o utakmicama na Bijelome brijegu kada su Hercegovci gledali Velež – Dinamo kada su se kolone spuštale prema stadionu u Mostaru i kada se znalo za koga se navija. Tada su igrači, napominje Jurčić, imali božanski status.
– Ta mističnost ima pozitivne strane i moram priznati da mi se ne sviđa što se ona izgubila, što se isprostituirao odnos prema igračima. Da bi mogao uspoređivati kako je bilo nekada i danas, trebaš biti dio tog vremena s kojim se uspoređuješ. Vjerojatno su tada vladale i drugačije okolnosti. Nije bila tolika koncentracija novca. Međutim, mi smo narod koji brzo sve potroši. Nakon 12 godina ušli smo u Ligu prvaka. Dva sam puta za Dinamo igrao Ligu prvaka i nije to bila ni približno Liga prvaka kakva je danas – ističe Jurčić koji smatra da se u sadašnjim okolnostima doista prebrzo živi, stvarne vrijednosti gubi iz vida i prelako osuđuje trenere, igrače, klub.
Istina je da je Dinamo dobio skupinu u kojoj nije mogao puno. Istina je da je ulazak u Ligu prvaka sam po sebi veliki uspjeh za modre. Istina je da se prije igrao drukčiji nogomet, da se "vrtjelo" manje novca. No nije istina da u vrijeme Rore i Čerčeka nisu postojale momčadi s kudikamo većim proračunskim sredstvima, da nisu postojale momčadi koje i danas dominiraju u europskim natjecanjima, da je Marijanu Novaku prije 42 godine bilo lakše Olympique Marseilleu zabiti dva pogotka petom. A hoće li Dinamo smoći snage da nagodinu prekine 42-godišnju "tradiciju" poraza u međunarodnim natjecanjima, s time se slažu i mlade i stare generacije, neće ovisiti o treneru nego o igračima jer ne smijemo zaboraviti: bitku na terenu u ogledu 11 protiv 11 i danas, kao i prije 42 godine, vode prvenstveno igrači, a ne treneri.
Red, rad i disciplina vrijednosti su koje su Dinamo dovele do Europe.
– Nakon pobjeda otišli bismo ponekad na večeru, popili piće i u 22.30 smo bili doma. Sjećam se da me trener Ivica Horvat dva puta došao kontrolirati, no nikada nisam zakasnio. S koliko rođendana smo se žena i ja digli u 22 i otišli... – kaže nam Marijan Čerček.
I danas se traži disciplina u momčadi. To permanentno napominje Jurčić. Ipak, njegovi igrači ne mogu publici pružiti ono što je Čerčekova generacija dala pa se igračima izriču i kazne neigranja. Velika je razlika i što su tada igrači morali ostati u državi do 28. godine.
pa normalno da su igra i rezultati bili bolji kad igrači nisu smjeli van prije 28. godine. zamislilo u tom slučaju sastav kelava, vida, ćorluka, tonel, šimunić, sammir, modrić, badelj, pranjić, eduardo, mandžukić. to je 70 posto današnje reprezentacije i nema nikakve sumnje da bi takav sastav igrao proljeće u europi.