Na preksutrašnji dan, 14. veljače 2000., prije točno 25 godina bilo je održano jedno najvažnijih zasjedanja Skupštine kluba koji se danas zove GNK Dinamo, a spomenutog dana zvao se NK Croatia.
Te maksimirske večeri – a bio je ponedjeljak – većina u klupskoj Skupštini (43 od 44) izglasala je promjenu imena. Točno u 18.02 sati predsjednik Skupštine kluba Stjepan Brolich priopćio je: "Ovome klubu vraćeno je ime Dinamo! Od ovoga trenutka ime našega kluba opet je Dinamo."
Odmah potom, direktor kluba Velimir Zajec izašao je pred navijačku masu okupljenu ispod zapadne tribine i prenio povijesnu odluku: "Imamo Dinamo!". Te su riječi izazvale nezapamćenu euforiju među Bad Blue Boysima, najvećoj snazi Dinama u doba egzila i zabrana.
Sedam godina Croatije
Za one koji ne znaju: Dinamo je – kao sljednik nasilno ugašenog Građanskog – uskrsnuo 9. lipnja 1945. pod imenom Fizkulturno društvo komunalaca Dinamo, potom je 8. siječnja 1949. dobio ime Sportsko društvo Dinamo, a tek od 5. listopada 1950. zvao se Nogometni klub Dinamo. To ime nosio je sve do 25. lipnja 1991. godine, kada je na inicijativu predsjednika Tuđmana i uz njegov blagoslov ime NK Dinamo bilo promijenjeno u HAŠK Građanski.
Ta je nespretna kovanica ukinuta 24. veljače 1993., kada je osnovan NK Croatia, čije je ime živjelo nepunih sedam godina.
Bezbroj je priča aktera ondašnjih zbivanja vezanih za promjenu imena. Sve je počelo još u jesen 1999., kada je – prema riječima tadašnjeg predsjednika kluba Canjuge – već jako bolesni Tuđman s njime porazgovarao u četiri oka i kazao kako je vrijeme da se Dinamu vrati ime. Tuđman je umro 10. prosinca 1999., a već za dva mjeseca njegova je navodna volja bila provedena u djelo.
Međutim, tehničke stvari oko Skupštine počele su se odrađivati već u siječnju 2000., kako bi povijesno zasjedanje prošlo glatko. U tome je važnu ulogu imao tadašnji klupski dužnosnik Milan Šulentić, nekada Zajecova desna ruka i najodaniji suradnik.
– Ja sam bio mjesec dana u akciji, mjesec dana uoči Skupštine. Za tu akciju znali su samo Zdravko (Mamić), Zeko i ja, ali se za nju poslije ipak pročulo – prisjetio se Šulentić s 25-godišnjim odmakom, pa nastavio:
– Moj zadatak bio je skupiti potpise većine skupštinara na jednu unificiranu izjavu u kojoj je stajalo otprilike ovako: Ja "Taj i Taj" prihvaćam promjenu imena kluba NK Croatia u NK Dinamo, koja će se izvršiti na zasjedanju Skupštine 14. veljače 2000. Morali smo se na neki način osigurati. Kad smo skupili dosta više od polovine potpisa ukupnog broja skupštinara, zaustavili smo se. Ja sam sve te izjave bio fotokopirao, kako bih se osigurao od eventualnog nestanka originala. Bila je to prevažna stvar da bismo je olako shvatili, pa sam plavi fascikl u kojemu su se nalazile te potpisane izjave uvijek nosio sa sobom doma. Nisam ih ostavljao u uredu u klubu. Čujte, iz klupskih je prostorija svojedobno bio ukraden pehar Kupa velesajamskih gradova, pa sam samo bio jako oprezan.
Božić odbio
Koja je bila vaša ciljana skupina skupštinara pri prikupljanju potpisa?
– Nisam išao na one za koje sam pretpostavio da su bili bliski Tuđmanovim razmišljanjima o imenu kluba. Uglavnom sam ciljao na prave, okorjele dinamovce iz redova bivših igrača, trenera, klupskih dužnosnika. No nisu ni oni svi bili za promjenu imena. Na primjer, kada sam bio pristupio sad već pokojnom bivšem predsjedniku Dinama Dragi Božiću (predsjednik Dinama 1970. – 1972., nap. a.), on mi je iskreno rekao: "Oprosti, ja to ne mogu potpisati, jer sam podržavao Tuđmanovu ideju o imenu kluba." Poštovao sam to, nisam ga želio uvjeravati u suprotno, u nešto što on nije vjerovao.
Kako je reagirao tadašnji klupski predsjednik Zlatko Canjuga?
– Osim Božića, ni kod jednoga skupštinara kojemu sam pristupio nije bilo nimalo otpora, dapače, bez oklijevanja su potpisali tu izjavu. Kako se bilo pročulo da skupljam potpise, Canjuga me pitao treba li mi i njegov potpis, dakle bio je spreman i svojim potpisom poduprijeti promjenu imena, na što sam mu kazao: "Nema potrebe, za tebe znam da ćeš biti uz nas." Znao sam već neko vrijeme da on nema ništa protiv promjene imena. A sedam dana prije održavanja Skupštine imao sam dovoljno potpisa da bih mogao vjerovati da će promjena imena biti glatko izglasana.
No niste bili potpuno sigurni da će glasovanje biti formalnost?
– Nisam mogao biti sto posto siguran. Moglo se svašta dogoditi; na primjer da mi ljudi potpišu suglasnost, a onda se ne pojave na Skupštini, da ne bude kvoruma. Tek kada sam te večeri vidio da su svi skupštinari na broju, postao sam miran i znao sam da će klubu zaista biti vraćeno ime Dinamo – zaključio je Šulentić.
Za podsjetnik, prvu utakmicu pod tim imenom Dinamo je odigrao 19. veljače 2000., u Vukovaru, pred 8000 gledatelja. Završila je s mršavih 0:0. Pod vodstvom Marijana Vlaka tada su nastupili: Ladić, Šarić, Tokić (Pavlović), Jurić, Tomas, M. Cvitanović (J. Šimić), Mikić, Prosinečki, Bišćan, Mujčin (Pilipović), Šokota. Na prvu sljedeću utakmicu u Maksimiru, protiv Zagreba (2:2), došlo je 15.000 gledatelja, a nakon toga, kada je u Zagrebu gostovao Osijek, bilo ih je samo 3500.
Zagrebcane je toliko zivcirala Croatia da su jedva cekali da umre otac moderne Hrvatske , isto su napravili sa Hrvatskim Dragovoljcem , jer u Zagrebu nikad hrvatsko nije prilazilo , to je uvijek bio okupatora , i izdajnickih sluga