Izbornik Hrvatske Dagur Sigurdsson odredio je za ovogodišnje Europsko prvenstvo 20 igrača. I svi su oni na prvenstvu – i svi su igrali. Naime, pravila EHF-a takva su da se za svaku utakmicu moglo mijenjati do četiri igrača. U prijevodu, izbornik je za svaku utakmicu morao ostaviti četvoricu igrača na tribinama. Od dvadeset igrača većina ih igra u inozemstvu. Najviše u Njemačkoj – njih šest. Iz domaće lige tu su tri igrača Zagreba, te po jedan iz Nexea i Sesveta Triglav osiguranja. Treba istaknuti da nedostaju dvojica igrača koji bi sigurno bili ovdje da su zdravi. Riječ je o Marinu Šipiću, kružnom napadaču švicarskog Kriensa, te Leonu Ljevaru, lijevom vanjskom slovenskog Trebnja.
Tko su hrvatski junaci ovogodišnjeg Europskog prvenstva?
Dominika Kuzmanovića opisuju kao iznimno skromnog, inteligentnog i prizemljenog mladića. Kada nije na rukometnom terenu, opušta se uz podvodni ribolov, a u Našicama je s kolegama Tomislavom Severcem i Mariom Tomićem često igrao videoigre. Sreću je pronašao i u privatnom životu – u vezi je s diplomiranom ekonomisticom Kim Normom Müller. Njegova karijera i osobnost najbolje su sažete u izjavi ponosnog oca koji je usporedio sinove:
– Dominik spašava rukomet, a stariji brat Matej, doktor medicine, spašava živote.
Odrastajući uz bratića Davida, već etabliranog reprezentativca, Matej Mandić živio je i disao rukomet. Ipak, otac Franjo imao je jasan uvjet: prvo obveze, pa onda zadovoljstvo. Tek je nakon polaska u prvi razred osnovne škole Matej dobio dopuštenje da se upiše u slavnu rukometnu školu RK Izviđač. Nije trebalo dugo da pronađe svoje mjesto. Nakon samo tri ili četiri treninga treneri su prepoznali njegove predispozicije i postavili ga među vratnice, poziciju s koje se više nikada nije maknuo.
Dino Slavić rukometni je put započeo gotovo slučajno, u RK Matuljima, i to anegdotom koja ga prati i danas. Kao dječak, priznao je, nije pretjerano volio trčati pa ga je trener, pomalo pragmatično, postavio na gol. David Mandić pretrpio je tijekom karijere brojne ozljede, a neke od njih mnoge bi druge igrače na dulje vrijeme udaljile s terena. No on se uvijek vraćao brže od svih prognoza, potvrđujući svoj nadimak Ratnik. Pamti se anegdota s jednog treninga kada je zaradio posjekotinu iznad oka. Dok je krv liptala, suigrači su u šali komentirali kako je to dokaz da Manda ipak nije stroj, nego ljudsko biće.
Marin Jelinić, uz naporan ritam treninga i utakmica u Ligi prvaka, pronašao je vremena i za obrazovanje te je upisao Ekonomski fakultet. U slobodno vrijeme, kada ga ima, veliki je fan NBA lige i LeBrona Jamesa, a opušta se i igrajući tenis. Na pitanje o hobijima jednom je u šali odgovorio da mu je najdraži hobi – spavanje. Mario Šoštarić miran je i posvećen obiteljski čovjek. U braku je sa Slovenkom Tjašom Herlah, magistricom farmacije, s kojom je u vezi više od petnaest godina. Zajedno imaju dvoje djece, kćer Avu i sina Finna, koji su mu najveća podrška. Osim materinskog slovenskog i hrvatskog, tečno govori engleski i španjolski, koji je naučio zbog trenera i suigrača u Szegedu, a služi se i mađarskim.
Filip Glavaš diplomirao je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu te stekao titulu inženjera strojarstva, što je rijetkost u svijetu profesionalnog sporta. Kao dječak prvo se okušao u plivanju, no odustao je jer mu je, kako kaže, tehnika delfin bila preteška. Veron Načinović kao dječak nije pokazivao interes za sport koji je proslavio njegova oca. Njegova majka Mira Hinić Muslim u njemu je vidjela umjetničku dušu, a prvi sportski izbor bio mu je džudo. Tek s jedanaest godina, gotovo slučajno, prvi je put zakoračio na rukometni teren u riječkom klubu RK Pećine.
Leon Šušnja veliki je navijač Hajduka, a slobodno vrijeme provodi u prirodi te plivajući i igrajući tenis. Kao mladiću uzori su mu bili Tonči Valčić i Petar Metličić. Sve do 16. godine bio je zaluđen nogometom i gradio je karijeru kao vratar u lokalnom klubu Libertas iz Novske. Profesor tjelesnog odgoja u srednjoj školi u Kutini, koju je pohađao Leonov brat, ujedno je bio i trener u RK Moslavini. Trener je tražio visoke i snažne mladiće, a Leonov brat mu je rekao: "Imam brata od dva metra i sto kila." Odgovor trenera bio je legendaran: "Dovedi ga, bitno je samo da zna trčati."
Zlatku Raužanu najveća je podrška obitelj, a često ističe kako prve čestitke i utjehu nakon utakmica pronalazi u obiteljskoj WhatsApp grupi. Josip Šimić karijeru je započeo kao lijevi vanjski, no pivot je postao gotovo "slučajno", zbog nedostatka zdravih igrača na toj poziciji u momčadi.
Zvonimir Srna, sin nekadašnjeg vratara Neretve Renata Srne i bivše rukometašice Ivane, od malih je nogu bio predodređen za sport. Prva ljubav bio mu je nogomet. Poput strica Darija igrao je na poziciji desnog beka, a prije nego što je rukomet postao njegov jedini izvor prihoda, radio je kao sezonski konobar na Lokrumu. Tin Lučin odrastao je u izrazito sportskoj obitelji – roditelji su mu košarkaši, a brat Fran također rukometaš. Zbog razorne "dvostruke finte" i prodornosti rukometni stručnjaci često ga uspoređuju s Blaženkom Lackovićem, dok je tijekom sazrijevanja upijao savjete Ivana Balića.
Diano Neris Ćeško počeo je trenirati rukomet s pet i pol godina, no talent koji je pokazivao nije bio ograničen samo na jedan sport – dvije godine paralelno je trenirao i nogomet. Marko Mamić odrastao je u Garešnici i bio odličan učenik pod budnim okom svoje majke Ranke, prosvjetne djelatnice. Prva ljubav bio mu je nogomet, a rukomet je u njegov život ušao gotovo slučajno, slijedio je starijeg brata Matiju.
Ivan Martinović odrastao je uz starijeg brata i dvije mlađe sestre u obitelji u kojoj je sport bio svakodnevica. Iako je Beč grad u kojem je napravio prve korake i koji danas naziva svojim domom, osjećaj pripadnosti Hrvatskoj bio mu je usađen od malih nogu. Dok su brat Marin te sestre Kristina i Ana odabrali nastupati za Austriju, Ivan nije dvojio ni trenutka. Mateo Maraš dolazi iz poznate sportske obitelji, a njegov otac Ivica Maraš bio je rukometaš, a poslije i team manager te glasnogovornik hrvatske reprezentacije.
Luki Lovri Klarici sport je zapisan u genima. Njegov djed Božo Nade Zdrilić jedan je od osnivača zadarske škole košarke i prvi koji je u tom gradu zaigrao rukomet. Ipak, prvi Lukini sportski koraci bili su na nogometnom terenu. Prateći brata, gotovo slučajno, počeo je trenirati rukomet u RK Zadru, a zbog naglog rasta treneri su ga prebacili na poziciju desnog vanjskog. Luka Cindrić bio je na korak od nogometne karijere. Odrastajući u Ogulinu, prvo se zaljubio u nogomet. S dvanaest godina imao je ponudu Dinama, no presudila je roditeljska odluka da je premlad za samostalan odlazak u Zagreb. Iako se često spominje da je Pavlović ime dobio po Ivanu Baliću, riječ je o slučajnosti. No upravo je Balić postao njegov najveći igrački uzor, idol čije je poteze upijao i pokušavao kopirati.