Iz gimnastičke dvorane stigla nam je još jedna tužna vijest. U 52. godini preminuo je Tigran Gorički, nekadašnji sjajni gimnastičar zagrebačkog Sokola, kasnije još uspješniji trener Marija Možnika. U svom GK Trešnjevka, jednom od ponajboljih u Hrvatskoj, svakodnevno trenirao je mlade nade hrvatske gimnastike. Prije osnivanja svog kluba 2012., dugo je godina radio u Gimnastičkom klubu Hrvatski Sokol i postao prepoznatljivo ime u svijetu gimnastike. Uz aktivnosti u dvorani dolazile su i razne upravljačke funkcije pa sam tako četiri godine bio predsjednik ZTD "Hrvatski Sokol", pet godina obnašao sam funkciju izbornika seniorske reprezentacije Hrvatske i dva uzastopna olimpijska ciklusa bio sam međunarodni BREVET gimnastički sudac.
Tigran Gorički godinama je maštao o tome da jednog dana osvaja medalje na velikim gimnastičkim natjecanjima. Trudio se, vježbao svaki dan i nije uspio. Onda je 2004. godine počeo trenirati Marija Možnika. Kako je Gorički bio specijalist za preču, logičan izbor za Možnika bila je upravo ova sprava. Prva medalja stigla je tri godine poslije kada je Marijo bio brončani na Svjetskom kupu u Mariboru. I do danas je osvojio 18 medalja na svjetskim kupovima, dvije medalje na europskim prvenstvima, jednu svjetsku, te jednu na Mediteranskim igrama u Mersinu 2013. godine.
Kad je davne 1973. godine ušao u dvoranu zagrebačkoga Hrvatskog sokola, Tigran Gorički nije ni sanjao da će gotovo pola stoljeća poslije primati najveće sportske počasti. Tada je bio samo znatiželjni sedmogodišnjak koji je htio savladati zvijezdu i propadanje na razboju, a onda je postao dobitnik državne nagrade “Franjo Bučar”, trener olimpijskog elementa “Možnik” i čovjek koji je kao malo tko promijenio lice hrvatske gimnastike. Kao natjecatelj sanjao je o medaljama s Europskih i Svjetskih prvenstava, ali snovi su prerano stali pred ozbiljnim ozljedama ramena i leđa. Gorički se nije predao: gimnastiku nije napustio, nego je odlučio izaći iz točke fokusa reflektora i uči u onaj, puno zahtjevniji, radni dio dvorane – onaj u kojem se medalje zapravo i rađaju.
Dok su drugi sportaši nakon karijere krenuli nekim drugim putovima, Tigran je ostao u povijesnoj dvorani pokraj Oktogona i godinama upijao trenersko znanje starije garde. Sam priznaje da je u svemu imao i sreće: legendarni treneri poput Jože Mešla i Vladimira Lupše prepoznali su njegovu upornost i dali mu prve male grupe djece. Ubrzo se pokazalo da bivši gimnastičar ne postaje nužno i dobar trener, ali isto je tako postalo jasno da je Gorički iznimka koja potvrđuje to pravilo. Sredinom devedesetih počeo se profilirati kao stručnjak za mušku sportsku gimnastiku, ali ono po čemu će ga gimnastički svijet pamtiti dogodilo se tek dva desetljeća poslije – kad je s Marijom Možnikom krenuo u specijalizaciju na preči i započeo put prema povijesnim medaljama.
Pravi doseg tog dvojca krije se u činjenici da je element “Možnik”, složeni skok s okretom oko uzdužne osi i hvatanjem preče iznad glave, ušao u službeni FIG-ov Kodeks točaka. Gimnastički element dobiva ime po autoru isključivo kad je izveden na nekom od velikih natjecanja, a to je priznanje koje se događa rijetko. Struka zna da iza toga stoje deseci tisuća pokušaja, padova, modrica i sata provedenih na mentalnim pripremama. Ako je neko ime sinonim za takvu vrstu rada u Hrvatskoj, onda je to upravo Tigran Gorički.
Njegova karijera, međutim, nije stala na jednom velikom gimnastičaru. Kada je 2012. osnovao GK Trešnjevka – tada još u malenoj dvorani sa svega nekoliko nesavršenih sprava – postalo je jasno da želi stvoriti sustav koji će živjeti i nakon Možnika. Danas Trešnjevka s tri dvorane i više stotina članova potvrđuje da ideja nije bila kratkoročna avantura.
Roditelji su mu bili najveći tihi oslonac cijele karijere. Dok je trenirao po ljeti u dvorani na +38 °C, ekipa iz razreda kupala se na Jarunu ili moru. A on? Samo je sanjao preče, salta i zvuk magnezija koji pucketa pod prstima. S vremenom je shvatio da istu filozofiju mora prenijeti i na svoje gimnastičare. Stoga je u klubu redovno organizirao motivacijske radionice i seminare – nošen uvjerenjem da snaga zapravo počinje u glavi, a tek se onda pretače u mišiće. Radio je i zajedničke kampove sa slovenskim i talijanskim klubovima.
Kad je Međunarodna gimnastička federacija potkraj 2023. poslala dopis u Zagreb, potpisan od samog predsjednika Morinaria Watanabea, i najavila dodjelu počasne diplome, Gorički je reagirao gotovo dječje uzbuđeno.
Ovo je nagrada cijelom hrvatskom sustavu sportske gimnastike, od državnih brendova poput HGS-a do roditelja koji svako popodne dovoze klince na trening – rekao je tada.
FIG za takvo priznanje bira isključivo one koji su “ostavili neizbrisiv trag” u razvoju gimnastike, a hrvatski je stručnjak to učinio dvostruko: i kroz rad s natjecateljima i kroz rad na novom olimpijskom kvalifikacijskom sustavu koji je usvojen za Igre u Los Angelesu 2028. Pokušate li u dvorani gledati trening vrhunskog specijalista na preči, prvo što ćete opaziti jest da se više vremena provodi na tlu nego u zraku. Tigran i njegov stručni tim osmislili su specifični kondicijski koncept koji kombinira gornju i donju izometričku snagu, anaerobnu izdržljivost i finu koordinaciju. Jedan trening traje oko šest sati – otprilike dvostruko dulje od prosječnog školskog dana – i strukturiran je tako da se u ljetnim mjesecima odradi najveći dio volumena. Radi se, između ostalog, i na trampolinu, na pješčanom nasipu koji ublažuje odskok i dopušta rane pokušaje novih trikova, te na specijalnim visećim prečama koje imitiraju vibraciju i savitljivost službene Sprave FIG-a.
Gorički je često isticao da je kondicijska priprema na preči, premda specijalizirana, zapravo sveobuhvatna. Svaki kompleks motornih zadataka sadrži tri faze: baznu snagu, eksplozivnu koordinaciju i kvazistatičke završne pozicije.
Moraš biti tvrđi od čelika da bi se pokrenuo i onda mekan poput mačke kad sletiš na strunjaču – znao je reći.
Ono što ga je posebno veselilo jest da su klinci, unatoč digitalnim izazovima, i dalje spremni okretati se na glavi umjesto na joysticku. U subotnja jutra, kad krene škola mlađih kategorija, u dvorani odzvanja buka smijeha i buka magnezija, a podovi su puni tragova kućišta mobitela koje su djeca, prema klupskom pravilu, prije treninga dužna ostaviti u svlačionici.
– Taj sat bez ekrana važniji je nego što se čini. Tu se stvara motorika, ali i karakter – znao im je reći Gorički, uz smijeh. Smijeh koji će itekako nedostajati....
Nasmiješ dirati u "umjentičke izričaje" ili ih dovodi u pitanje. 😂