Na sportskoj konferenciji Split Sports Festival vrlo zanimljiv bio je panel na temu "Split bazen talenata - kako stvaramo vrhunske sportaše". A njega su svojim iskustvima obogatili kondicijski trener Joško Vlašić, bivši košarkaš Nikola Vujčić, vaterpolski izbornik Ivica Tucak, dizački trener Boško Čavka, bivša košarkašica Vedrana Grgin i psihijatar Boran Uglešić.
Tema je vrlo specifična, intrigantna i osjetljiva. Ima li Split i dalje tu auru najvećeg rasadnika talenata, "najsportskijeg grada na svitu" ili živi malo na staroj slavi.
- Svaki svoj uspjeh dižemo na entu potenciju a loše stvari se zaboravljaju. Imamo još uvijek potencijala no suvremeni način života i svi elektronski mediji i razne mreže djecu udaljuju od sporta. No, snaga ove sredine je sljedeća. Ako biste napravili anketu osam od 10 roditelja bi istaknulo pozitivnu ulogu sporta. Ova sredina valorizira sport na poseban način. Mada su klubovi nositelji stvaranja sportaša, nesumnjivo je da jako važan odnos roditelja. Oni nadopunjuju praznine koje se događaju u klubu. Tako da su u pojedinačnim sportovima česti obiteljski projekti - kazao je Joško Vlašić i dodao:
- Jako je porazna situacija s infrastrukturom, to da atletika nema dvoranu isto je kao da i plivači nemaju natkriveni bazen i Split tu pomalo gubi korak. Imat ćemo mi neke bljeskove no rezultat je produkt puno dublje situacije, puno je više preduvjeta da bi neka sredina iznjedrila vrhunske sportaše. Kaskamo u svemu. Najveći problem jesu objekti ali jesu i treneri koji trebaju transformirati ljude iz želje i potencijala do uspjeha.
Profesor Vlašić naglasio je još i ovo:
- Naša zajednica se mora pobrinuti za djecu od tri do šest godina. To je razdoblje koje smo mi potpuno zanemarili. Oni idu u vrtiće s dvije ljuljačke i šljunkom. Ja bih njih u dvorane, u konkretne programe, gdje se oni mogu tematski igrati. Isto tako bih djecu zarana senzibilizirao na prihvatljive i neprihvatljive obrasce ponašanja. Dakle, ja bih njima pokazao kako izgledaju pluća nekoga pušača tko je teško obolio. Moramo izgraditi pozitivan odnos prema kretanju. A u vrtiću se može dobiti taj sustav vrijednosti tako da dijete kada krene u prvi razred već bude prilično osviješteno. Djeca bi tako shvatila što su poželjne navike. Samo nas to može spasiti, sve ostalo su floskule.
Profesor Vlašić sudjelovao je i igračkom stasavanju Nikole Vujčića koji se osvrnuo na to da današnja košarkaška igrališta zjape prazna.
- Svako vrijeme nosi svoje. Ako pogledate prije 100 godina igrali su se s praćkama. Danas se igraju s PlayStationom i "ubijaju" ljude na internetu, gdje sada nalaze svoju dozu adrenalina. To nećemo sigurno promijeniti. Ja imam košarkašku akademiju i mi kada uvedemo kaznu, jedan dan bez mobitela, vi ne znate koga ste više kaznili. Roditelji tada panično zovu, majka se nije čula sa sinom dva sata pa ne zna što se događa. Djeca nam pak dolaze debela, bez potrebnih motoričkih sposobnosti, ni kolut naprijed ne znaju izvesti. To se sigurno neće promijeniti ako se mi ne promijenimo. Djeca su sklona sjedilačkom načinu života i to bez sportskih vrtića neće ići. Oni se neće sami pojaviti na igralištu. Moramo izgraditi novi sustav.
Vedrana Grgin je potvrdila da je dobiti djevojke u ekipni kontaktni sport još teže. Kako se tome dovinuti?
- Ja imam kćer od 12 godina koja se odlučila za atletiku. Žalila se da ju puno tuku na košarci i sreća je da se našla u pojedinačnom sportu. Danas se upisuje puno manje curica. Košarka više nije toliko popularan sport kakav je bio. Curicama je još puno teže jer postoje stereotipi pa one već u pubertetu ostanu bez motiva. Jako je bitno da imaju neke idole, da vide da je moguća profesionalna karijera i ako si žensko. Veliku ulogu motivatora igraju treneri a onih trenera stare škole više niti nema dovoljno. S mladima trebaju raditi najbolji treneri a meni je i danas jako drago pričati sa svojim starim trenerima. Motivacija za bavljenje sportom mora krenuti iz same osobe a za to su potrebni dobri trener i idoli.
O mentalnim preprekama s kojima se susreću djeca i mladi govorio je pak psihijatar Uglešić.
- Važna je razlika između mentalnog zdravlja i mentalnog razvoja. Razvoj djece kroz sport donosi sve psihološke faze razvoja osobe. Kroz kliničku praksu pamtim slučaj djevojčice koja je sa 16 godina dobila velike grudi koje su ju opstruirale. Jedan mladi tenisač morao je odustati od alergijskih reakcija na zemljane terene.
Boško Čavka govorio je pak o nekim alarmantnim temama kao što su odgode upisa, o sve češćim lomovima ruku jer djeca više ne znaju pasti.
- Već od vrtića bi trebalo početi raditi elemente bazičnih sportova, da razviju funkcionalne sposobnosti a da onda za par godina izaberu sport. Prije 40 godina mi smo se penjali po stablima i nismo padali a djeca danas zapinju na tlu za najmanju prepreku. Trebali bismo uvesti i puno više tjelesnog odgoja tjedno. U Mađarskoj je to četiri sata a kod nas su dva od čega aktivno rade po 15 minuta. Tjelesna kultura je dio života. Treća smo nacija po debljini u Europskoj uniji, pa to je katastrofa a mi samo u Splitu imamo negdje oko 230 klubova no nama je pod hitno potrebna jedna atletska i jedna gimnastička dvorana, ali i još jedan bazen. Ne možemo zaustaviti način života ali možemo to kontrolirati. Danas jest ritam života brži ali roditelji kao da su ljeniji.
Je li to utopija ili možemo ostvariti to da sport bude besplatan za djecu? To je bio upitan Ivica Tucak.
- Mislim da ne bi smjelo biti zapreka da sport bude dostupan svakom djetetu. Mi živimo u nesretnom vremenu. Igrališta su prazna a djeca su na mobilnim uređajima. Imam slučaj u reprezentaciji, gdje su odrasli ljudi. Kada sam bio igrač, bježali smo treneru van, da nađeš neku lijepu curu. Sada toga straha više nema, oni su svi ispred PlayStationa, "ubijaju konje i volove", ne znam što rade. Osim toga, vi danas imate situaciju da je postalo neprihvatljivo da netko ide na trening sam. Pa ja sam kao dijete iz svog kvarta do bazena Crnica išao na noge po četiri kilometra više puta dnevno. Osim toga, danas roditelji participiraju na treninzima, daju si za pravo da pitaju zašto dijete ne igra. Imate i pojavu da već s 15-16 godina imaju menadžere i sve skupa je to izopačeno.
Naglasio je Tucak u svom stilu još nešto:
- U naše vrijeme mi smo prolazili tri uzrasne kategorije, pionire, kadete i juniore a vi sada imate puno više uzrasnih kategorija pa će još uvesti i veterane domovinskog rata. Gubi se fokus na ono što je najbitnije a to je razvoj sportaša. Sve je manje interesa za sport, sve je veće nestrpljenje roditelja i menadžera. Ostao sam zaprepašten kada su roditelji momka kojeg smo proglasili jednim od najvećih talenata poslali mail u kojem piše da neće više igrati vaterpolo ne bude li na popisu reprezentativaca za Prvenstvo Europe u Splitu 2022. Moj odgovor je bio da nema potrebe za drugim mailom jer su dali i pitanje i odgovor. - Morat ćemo imati strahovito puno ovakvih razgovora. Ne da bi ta djeca bili sutra vrhunski sportaši već da dijete bude osposobljeno za normalan život. Jer sport daje cjeloživotne vrijednosti.
Svojedobno je Alex Ferguson zabranio roditeljima dolaske na treninge poslavši poruku da su roditelji najveći neprijatelji djece u sportu. Što o tome kaže Joško Vlašić, trener koji je bio ujedno i roditelj?
- Biti roditelj i gledati dijete na natjecanju nije lako. To može kulminirati ispadima a netko to mirno promatra. Emocije su nešto s čim se nije lako nositi. No, isključiti roditelje iz trenažnog procesa nije mudro. On ipak daje tom klubu i treneru nešto što mu je najdraže. Njima je bitno znati dolazi li do izražaja potencijal njegova djeteta. Po meni bi trebalo roditelje educirati, više pričati s njima i to može biti od koristi klubu. Dakako, uvijek postoje ljudi koji su ekstremni. Ako su preagresivni onda tu za njih nema mjesta. Isključiti ih ne bi bilo mudro niti pravedno. U njima treba naći suradnike. Da svi zajedno budemo u službi napretka djece.
S čime se vi susrećete kada treba postaviti granicu zdrave ambicije? Odgovara profesor Uglešić:
- Bio sam u tenisu dugi niz godina pa sam onu žicu na Firulama zvao psihijatrijskom jer s nje rade roditelji pritisak. Kada je pritisak maligan, to se vidi i u trenažnom procesu. Opet, sport bez pritiska ne može ići. Dijete nema izgrađenu strukturu i ono mora osjetiti pritisak no najgore je kada dijete ima osjećaj da je nekoga razočaralo i da je u pitanju bila samo bolesna ambicija roditelja.
Košarka sada nudi jednu novu perspektivu a to su američki koledži na kojima se može besplatno studirati i još zarađivati. To je narušilo arhitekturu klubova u Europi koji se pitaju zašto bi oni razvijali igrače za američke koledže. Na tu temu Vedrana Grgin ističe:
- Protiv toga se više ne možemo boriti. To je već krenulo i toga će biti sve više. Kao i roditelj nemam ništa protiv toga jer svom djetetu želiš najbolje. Odlazak od kuće je svakako dobra stvar. Ja sam s 18 rekla da bih htjela igrati u Italiji a iz inozemstva sam se vratila s 38. Došlo je do pada u svim sportovima, roditelji ne vide kako je stanje s razvojem njihove djece i zato se okreću prilici da već s 18 godina krene van, završi fakultet da se osamostali, da se nauči brinuti za sebe. I onda s 22 godine ti mladi ljudi imaju realniju sliku onoga što bi htjeli biti. A kroz sport dobiju priliku da završe fakultete. Nažalost, mi smo u košarci došli do toga da su ti sportaši studenti spriječeni igrati za reprezentaciju jer su kalendari takvi da to ne mogu uskladiti. A u tome gube više male zemlje poput nas.
Postoji li inicijativa da to preraste u neko političko pitanje upitan je Nikola Vujčić:
- Ovo je kompleksna tema. Ne možemo živjeti po floskulama. Došla su nova vremena, hoćeš li se prilagoditi ili ne. Imate Mega Vizuru, prošle godine su imali tri milijuna prihoda od prodaje igrača pa sveučilište Illinois ima šest njihovih igrača. Kod nas se neki pitaju zašto da ulažem u mlade igrače kada će otići. Mi u Hrvatskoj imamo domaću ligu bez mladih igrača a ja sam s 18 već igrao Euroligu. Ja se već neko vrijeme "svađam" s Kvarnerom da dijete od 18 godina mora igrati a oni pak strahuju da će ostati bez nekih gradskih novaca ako ispadnu u niži rang. Ne daj Bože da ispadnu jer dobit će 40 tisuća manje. Eto, to vam govori da smo mi u košarci došli u fazu preživljavanja.
Na svoj način Vujo je naglasio i ovo:
- Gdje su nestali treneri koji znaju pokazati kako dignuti uteg? Zbog toga sam zvao Boška Čavku da jednog mog trenera nauči kako se to radi. Mi kao ljudi smo stvoreni da dižemo težine. Znate li vi da je po jednom istraživanju između 1995. i 2020. godine razina testosterona kod muškaraca pala za 80 posto. Došla su takva vremena da ako neki momak uhvati curicu za stražnjicu, odmah se o tome raspravlja na Saboru. Današnji mladi se više ne smiju niti potući da ispucaju te hormone. Mladi muškarci izgubili su osjećaj da moraju nešto osvojiti.
Dio Nikolinih misli išao je i u pravcu njegova matičnog kluba.
- Košarkaški klub Split imao je reputaciju stvaranja igrača. Nisu svi igrači bili iz gradskih četvrti poput Varoša ili Brda. Ja sam došao iz Vrgorca. Igrači su dolazili odasvud, iz ogromnog bazena bivše države. A sada Split ima problem dovesti dijete iz Solina. Današnji Split se grčevito bori da ostane u ABA ligi i opet će se potrošiti novci na neke vrijednosti koje nam dugoročno ništa ne donose. A primarno je stvoriti uvjete da domaća djeca vide svoju budućnost u klubu.