Daleko od brazilske vreve i Belo Horizontea, Pedro Henrique De Britto Ramos (21) pronašao je novi dom među vinkovačkim tribinama i ulicama. Ovaj stasiti branič (190 centimetara) za Cibaliju je odigrao 25 utakmica prošle sezone. Njegov osmijeh i predanost pokazuju da nogomet nije samo igra — to je jezik koji svi razumijemo. Iako je još mnogo utakmica pred njim, jedno je sigurno: Pedro Henrique De Britto Ramos je ovdje da ostavi trag.
Kao i gotovo svaka brazilska nogometna priča, njegova je također počela na ulici...
- Moje djetinjstvo u Brazilu bilo je zaista sretno i ispunjeno. Hvala Bogu, uvijek sam imao sve što mi je trebalo – toplinu doma, podršku obitelji i puno prilika za igru i istraživanje svijeta oko sebe. Uživao sam u svakom trenutku, kao što djeca i trebaju. Nogomet me oduvijek privlačio – gledao sam utakmice, igrao s prijateljima na ulici, maštao da jednog dana zaigram pred publikom. Ali istinska ljubav rodila se onog dana kad sam prvi put stao na pravi teren. Bio je to trenutak koji se ne zaboravlja, kao ljubav na prvi pogled – srce mi je reklo da sam na pravom mjestu. Od tada, nogomet nije bio samo igra, postao je dio mene - počeo je Ramos.
Da postoji nešto jako zdravo u toj priči, očito je i iz nekih drugih njegovih životnih postulata.
- Dok sam odrastao, moji najveći uzori nisu bili slavni sportaši, već moji roditelji. I otac i majka su mi oduvijek bili primjer svojim vrijednostima, radom i ljubavlju koju su mi pružali. Njihova životna mudrost i način na koji su se nosili s izazovima duboko su me oblikovali – toliko da sam ih simbolično uvijek “vodio” sa sobom na teren. Iako nikada nisam imao priliku upoznati svog nogometnog idola, imao sam sreću odrastati uz dva još veća idola – svoje roditelje. Oni su me naučili što znači disciplina, poštovanje i ljubav prema onome što radiš – i za to sam im zauvijek zahvalan.
GALERIJA Pogledajte Gvardiolovu reakciju kada je saznao da nije u prvih 11! Vatreni nije bio sretan
Kao i svaki drugi, ni njegov put do profesionalne razine nije bio lagan...
- Moj put u nogometu nikad nije bio ravan – bilo je puno uspona i padova, trenutaka izvjesnosti i izazova koji su mogli poljuljati vjeru. Ali unatoč svemu, u meni nikad nije postojala sumnja. Moj život u nogometu bio je turbulentan, ali ja sam uvijek znao jedno: uspjet ću. Nije postojala druga opcija. Ta sigurnost, to uvjerenje u sebi, bilo je ono što me guralo naprijed čak i kad je bilo najteže.
Kao i za svakog klinca u Brazilu koji sanja o nogometnoj karijeri, postoji samo jedan put.
- Još kao dijete sanjao sam o tome da jednog dana igram u Europi. Taj san da očaram svijet nogometom me pratio od malih nogu i bio je moj glavni motiv kroz godine treninga i odricanja. Kada se ukazala prilika, nisam dvojio – znao sam da je to korak koji želim i moram napraviti. Hvala Bogu, uspio sam ostvariti taj san i danas s ponosom mogu reći da igram u Europi. I želim tu ostati još dugo. Naravno, odlazak nije bio jednostavan za moju obitelj, posebno za moju majku. Jako je teško podnijela moj odlazak, ali budući da sam od svoje 16. godine živio samostalno, vjerujem da se brzo navikla. Trudim se održavati blizak odnos s njom – često se čujemo, razgovaramo, i to mi puno znači.
Dolazak u Hrvatsku i za njega je bio posebno iskustvo...
- Da budem iskren, prije dolaska u Hrvatsku nisam znao mnogo o hrvatskom nogometu niti o samoj zemlji. Sve mi je bilo novo, ali sam bio spreman na izazov. Kad je došla prilika da dođem u Cibaliju, osjetio sam da je to korak koji vrijedi pokušati, i nisam pogriješio. S vremenom sam se zaljubio – i u nogomet ovdje, i u zemlju, ljude, način života. Danas mogu reći da je dolazak u Hrvatsku, a posebno u Cibaliju, bio jedan od najboljih izbora koje sam donio u životu.
Dolazak s drugog kontinenta i drugačije kulture, često zna biti stresan?
- Moj prvi dojam kad sam stigao u Europu bio je vezan uz kulturu i način života – sve je bilo jako drugačije od onoga na što sam navikao u Brazilu. Bilo mi je zanimljivo promatrati te razlike, ali i izazovno prilagoditi se. Ipak, ono što mi je bilo najteže bila je jezična barijera. U početku je stvarno bilo zahtjevno sporazumijevati se, ali s vremenom sam se snašao. Danas tečno govorim engleski, a sve bolje razumijem i hrvatski. Najviše me iznenadilo koliko su me ljudi ovdje lijepo prihvatili – brzo sam se uklopio, osjećao sam se dobrodošlo i to mi je stvarno pomoglo da lakše prebrodim te početne izazove.
Hrvati za sebe vole kazati da su europski Brazilci kada govorimo o nogometnom stilu?
- Nogomet u Brazilu i u Hrvatskoj ima svoje specifičnosti, ali ako bih morao usporediti, sigurno bih rekao da je nogomet u Hrvatskoj puno brži i fizički zahtjevniji. Ovdje je puno naglaska na snazi, tempu i strukturi igre. To je velika razlika u odnosu na Brazil, gdje je naglasak više na tehničkoj vještini, kreativnosti i slobodi na terenu. Jedna od najvećih razlika koju sam primijetio je u organizaciji i strukturi – ovdašnje momčadi, kao i treniranja, nude vrlo jasne i dobro definirane planove. U nekim momčadima u Brazilu nije uvijek bila ista razina discipline i organizacije. Iako sam u Brazilu navikao na drugačiji stil, mislim da sam se dobro snašao u hrvatskom nogometu. Brzina i fizička snaga su mi izazov, ali s vremenom sam uspio prilagoditi svoj stil igre i osjećam se ugodno u ovom okruženju.
Vinkovci su mu su svidjeli na prvu!
- Ono što mi se najviše sviđa u životu u Vinkovcima je svakako toplina i prijateljstvo ljudi. Vinkovčani su me stvarno lijepo prihvatili kad sam stigao i odmah sam osjetio dobrodošlicu. Osim toga, grad mi se sviđa jer je miran i opušten, vrlo sličan mom rodnom gradu u Brazilu, što me dodatno podsjeća na dom. Nemam samo jedno omiljeno mjesto u Vinkovcima – zapravo, volim sva mjesta u gradu jer svako od njih ima svoj šarm i posebnu atmosferu. Bio sam i na nekoliko zabava u centru grada, i mogu reći da je bilo sjajno vidjeti kako se grad budi i svi uživaju u dobrom društvu. Kad nisam na treningu ili utakmici, volim iskoristiti slobodno vrijeme na malo drugačiji način – i tu često iznenadim ljude. Naime, jako volim igrati golf. To je za mene savršen način da se opustim i uživam u miru i koncentraciji koju ta igra zahtijeva. Osim toga, veliki sam ljubitelj automobila i motosporta. Volim gledati utrke, pratiti što se događa u svijetu automobilizma, a kad god mi se ukaže prilika, rado odem voziti karting. To mi daje dozu adrenalina i zabave izvan nogometnog terena.
Pedro Ramos ima jasan cilj u karijeri.
- Planiram biti poznat u cijelom svijetu i igrati za velike klubove širom svijeta, i priznajem da sam oduvijek želio igrati za Barcelonu ili za moj omiljeni tim Atlético Mineiro. Naravno, kao i svaki nogometaš, imam velike snove. Jedan od mojih najvećih snova je igrati za Barcelonu – oduvijek sam maštao o tome da obučem njihov dres i zaigram na Camp Nouu. To je cilj koji me dodatno motivira da svakodnevno radim na sebi i napredujem. S druge strane, ako jednog dana dođe trenutak da se vratim u Brazil, volio bih igrati za Atlético Mineiro. To je klub koji mi je posebno drag i bio bi mi san igrati tamo pred domaćom publikom.
Imate li neki brazilski ritual prije utakmice?
- Nemam neki poseban brazilski ritual koji slijedim prije utakmica, ali ono što mi je važno jest da budem maksimalno koncentriran. Volim imati svoj mir, fokusirati se na ono što me čeka na terenu i mentalno se pripremiti. Ta tišina i unutarnji fokus pomažu mi da uđem u utakmicu potpuno spreman, i fizički i psihički.
Dolazak u Hrvatsku jamčio mu je jako puno novih iskustava.
- Zanimljivo je da sam prvi put probao kebab upravo ovdje u Hrvatskoj, iako to zapravo nije hrvatsko tradicionalno jelo. Priznajem, odmah mi se svidio i danas mi je to jedno od najdražih jela. Možda nije ono što bi ljudi očekivali kao odgovor, ali eto – Hrvatska me "upoznala" s kebabom i osvojila na prvi zalogaj! - zaključio je Pedro.
Od malog klinca koji je s loptom pod rukom sanjao velike snove u Brazilu, do života u mirnim Vinkovcima i igranja nogometa u Europi – može se reći da je već ostvario puno. I dalje sanja, naravno, jer snovi ne prestaju – možda jednog dana Barcelona, a možda i povratak kući u Atlético Mineiro.