Poraz od francuskog PSG-a (24:35) samo je i službeno potvrdio ono što je već neko vrijeme bilo jasno – rukometaši Zagreba ove sezone nemaju što tražiti u ozbiljnoj europskoj priči. Tri preostale utakmice tek su formalnost, statistika koja neće promijeniti dojam da je europska kampanja završila puno prije nego što su se u klubu nadali. Ako već nema borbe za prvih šest i razigravanje, onda se kao utješni cilj nameće prestići barem Pelister. Skromno, ali realno.
Očekivao se možda i veći interes publike, pogotovo nakon euforije oko uspjeha hrvatske reprezentacije i dočeka na Trgu bana Jelačića. No Zagreb nije reprezentacija – i to se jasno osjeti. Publika prepoznaje razliku između energije, zajedništva i kvalitete koju nudi nacionalna vrsta i onoga što trenutačno nudi klupski rukomet u Zagrebu. Činjenica da su na parketu bila četvorica aktualnih reprezentativaca – Pavlović, Glavaš i Klarica u dresu Zagreba te Maraš na suprotnoj strani – nije promijenila ukupni dojam. Bronca oko vrata ne podiže automatski razinu klupske igre.
Boris Dvoršek, koji je preuzeo klupu od bolesnog Nenada Šoštarića, nakon ovakve predstave s pravom se mogao zapitati u što se upustio. Zagreb je djelovao bez ideje u napadu i bez agresivnosti u obrani. Vanjska linija s dva niža igrača (Karačić, Bialiauski) i jednim klasičnim šuterom (Klarica) nije uspjela nametnuti nikakav ritam ni ozbiljniju prijetnju. Visoku obranu PSG-a tek je povremeno probijao Klarica šutom izvana, dok su ostali rješenja tražili u jalovim pokušajima igre jedan na jedan. Bez širine, bez kreacije, bez plana B. Ishod je praktički bio poznat već nakon 15 minuta – kao i u većini domaćih europskih utakmica ove sezone. Iznimka je bio tek susret s Pelisterom, što dovoljno govori.
Posebna priča su vratari. U prvom poluvremenu jedna obrana iz 12 pokušaja, potom ni jedna iz sedam – ukupno jedna obrana iz 19 udaraca. S takvim učinkom teško je parirati i osjetno slabijim suparnicima, a kamoli momčadi poput PSG-a. Na drugoj strani švedski vratar Green skupio je deset obrana iz 20 udaraca, impresivnih 50 posto uspješnosti. U modernom rukometu to je razlika između konkurentne utakmice i rutinskog poraza. Ovaj put, to je bila ključna prevaga.
U drugom poluvremenu igra Zagreba nije doživjela gotovo nikakav pomak. Pojavila se tek poneka obrana vratara više, ali nedovoljno da bi se promijenio ritam ili tijek susreta. Zagrepčani su se barem pokušali izboriti za podnošljiviji poraz, nastojeći ostati unutar deset pogodaka zaostatka, no ni u tome nisu uspjeli. Ironično, upravo je Maraš zaključio utakmicu pogotkom za konačnih plus 11.
Zagreb se stoga već sada mora okrenuti sljedećoj europskoj sezoni. Ova je završila prije vremena i bez stvarne borbe. Potrebna je ozbiljna rekonstrukcija, ne kozmetički zahvati. Momčad koja može držati priključak s velikanima samo 10 ili 15 minuta nije momčad za Ligu prvaka. Dolasci Raužana i Ćeška signal su da se nešto pokušava, ali to je tek početak. Ako ambicije doista postoje, onda će i kadar morati biti na toj razini – u suprotnom, ovakvi komentari ponavljat će se iz sezone u sezonu.