Kraljica diska objavila je kako će cijelu 2026. godinu pauzirati kako bi se posvetila oporavku i pripremama za buduće izazove. Naglasila je da se ne radi o oproštaju, već o strateškoj odluci donesenoj jer u toj godini nema svjetskog prvenstva, što joj pruža idealnu priliku za potpunu regeneraciju tijela i uma. Ciljevi su kristalno jasni: vratiti se jača na Svjetsko prvenstvo u Pekingu 2027. i Olimpijske igre u Los Angelesu 2028., gdje se ponovno želi boriti za najsjajnija odličja.
A povijest koju je dosad ispisala doista je impresivna. Sandra Elkasević, kako se preziva nakon udaje za dugogodišnjeg trenera Edisa, najodlikovanija je bacačica diska u povijesti. Njezina riznica medalja uključuje dva olimpijska zlata iz Londona 2012. i Rija 2016., dva naslova svjetske prvakinje te rekordnih sedam uzastopnih naslova europske prvakinje. Uz sedam osvojenih Dijamantnih liga, njezin osobni rekord od 71,41 metar, postavljen 2017., bio je najduži hitac u ženskom disku u 25 godina, čime je zacementirala svoj status sportske ikone.
No, put do zvijezda bio je popločan i gotovo fatalnom preprekom. Krajem 2008., kao talentirana juniorka, suočila se s pogrešno dijagnosticiranom upalom slijepog crijeva. Nakon što je puklo, došlo je do teške sepse i uslijedila je dramatična borba za život. Liječnici su njezinoj majci rekli da su izgledi za preživljavanje minimalni. U samo dva tjedna izgubila je 15 kilograma, a situacija je bila toliko kritična da je hitno operirana drugi put. Taj zahvat, koji joj je spasio život, izveden je 6. siječnja, datum koji Sandra danas s pravom slavi kao svoj drugi rođendan.
Liječnikove riječi na ispraćaju bile su: "Bila si blizu smrti, takve stvari 90 posto pacijenata nažalost ne preživi." Unatoč crnim prognozama, njezina nevjerojatna mentalna snaga došla je do izražaja. Vratila se treninzima nakon samo tri mjeseca i iste godine na Europskom juniorskom prvenstvu osvojila zlato uz novi nacionalni rekord. Ta pobjeda bila je trijumf života. Njezina priča neraskidivo je vezana i za Edisa Elkasevića, trenera koji ju je preuzeo 2013. i supruga za kojeg se udala krajem 2023. godine. Njihova suradnja i ljubav, koja traje od njezine 15. godine, temelj su uspjeha i snage s kojom sada ulazi u zasluženi odmor prije konačnog pohoda na olimpijsku vječnost.
Što se tiče životne priče naše Sandre, otac ju je napustio dok je imala pet godina, pa u ranoj fazi djetinjstva spominje jedino svoju majku Vesnu.
– Tata Damir napustio nas je kad sam imala pet godina. Prekinuo je s nama svaki kontakt bez obzira na to što smo živjeli u istom naselju. Nakon razvoda mama je upoznala mog očuha Dragana Nikolića, mehaničara u Zagrebačkim cestama. S njima, bakom Ružom i pet godina starijim bratom Markom, diplomiranim inženjerom strojarstva, odrastala sam u kući u Trnovčici – rekla je jednom prilikom u razgovoru za Večernji list.
Nakon dva srebra 2007., na mlađem juniorskom SP-u u Ostravi i europskom juniorskom u Hengelou dogodila se tragedija uoči Božića 2008.
– Prvi problemi pojavili su se 19. prosinca. Pamtim taj datum jer sam bila prezenterica na dodjeli nagrada najboljim sportašima u izboru Sportskih novosti. Bilo mi je jako mučno to jutro, otišla sam u bolnicu, a oni su mi dali neke tablete i poslali me kući. Nakon tableta osjećala sam se bolje i otišla sam na taj izbor. Sedam dana sam trenirala, a bolovi u trbuhu bili su sve jači. Ivančić k’o Ivančić, samo je ponavljao: "Nije ti ništa, treniraj!” Na Božić 2008. temperatura mi je skočila na 42 stupnja, u krvi 18.000 leukocita... dr. Lacković tada je rekao: “Ostaješ u bolnici.” Operirana sam, ali bolovi nisu prestajali, dok nakon šest-sedam dana nisam pukla od muke, doslovno sam pozelenjela. Stalno sam povraćala, sve se upalilo. Hitno sam operirana drugi put. Samo je Ivan Ivančić znao istinu dok sve nije završilo. A istina je bila da sam dobila sepsu, da sam doslovno visjela o koncu. Liječnikove riječi na ispraćaju bile su: “Bila si blizu smrti, takve stvari 90 posto pacijenata ne preživi.” Oporavak je trajao četiri mjeseca – otkrila je svojedobno Elkasević.