Nakon teške bolesti, u 78. godini preminuo je profesor emeritus Dragan Milanović, pionir individualne kondicijske pripreme i dugogodišnji nositelj predmeta Teorija treninga na zagrebačkom Kineziološkom fakultetu. Povodom njegove smrti u nastavku ćemo se podsjetiti Milanovićevog životnog intervjua kojeg je nedavno dao za Večernji list.
S obzirom na sve svoje zasluge i počasti, da je riječ o generalu neke vojske, naš bi sugovornik nosio bezbroj epoleta. No budući da su u pitanju znanost i sport, takvih ukrasa nema, ali njegovi simboli uspjeha – osim onih u vitrinama – svakako su svi sportaši i treneri koje je podučavao, a potom i ispitivao kao profesor KIF-a: od aktualnog izbornika nogometne reprezentacije Zlatka Dalića, Ćire Blaževića, Zlatka Kranjčara, Dražena Ladića, Tomislava Ivkovića, Josipa Katalinića, Zorana Vulića, Nenada Gračana, pa do košarkaških trenera poput Giuseppea Giergie, Željka Pavličevića, Faruka Kulenovića i Danijela Jusupa…
No posvetimo se mi njegovoj životnoj i karijernoj priči, punoj zanimljivih postaja. Prva je bila slavonsko selo Garčin, u blizini Slavonskog Broda, gdje je došao na svijet 29. kolovoza 1948. godine.
Rođen sam kao treće dijete u obitelji, a sportu sam bio izložen od najranijih dana, pet kuća udaljen od nogometnog igrališta i tri kuće od crkve u kojoj je, nakon vjeronauka, bilo sporta u izobilju. Igralo se najviše nogomet, ali i graničar te igru koju smo zvali “neka puca”, u kojoj onaj čije se ime prozove mora loptom pogoditi ostale. Za svoj uzrast bio sam prilično visok, pa je ravnateljica škole mojoj majci, kad sam imao sedam godina, rekla: “Rezo, nemoj ga još slati u školu, neka se dijete izigra.” Tako sam u prvi razred krenuo s pet dana manje od sedam godina.
Koliko je tadašnji način života, s puno igre na otvorenom prostoru, utjecao na razvoj vaše motorike?
Prilično. Bili smo svaki dan na igralištu. Sjećam se da bismo nakon vjeronauka igrali graničar, nogomet ili bismo se natjecali u skoku u dalj. Ključan trenutak je bio kada sam se s 10 godina, s roditeljima, preselio u Slavonski Brod. Bilo je to kao da sam se preselio u New York jer u Garčinu nije bilo ni struje, a odjednom smo se našli u stanu na trećem katu zgrade. Sretna okolnost bila je ta što je zgrada bila u blizini stadiona Klasje na kojem se 1960. izgradila sportska dvorana, osim beogradskog Sajmišta, jedina u bivšoj državi. Tek će za Svjetsko prvenstvo 1970. biti sagrađen ljubljanski Tivoli.
Dakle, blizina dvorane bila je druga faza vaše “zaraze” sportom?
U tu dvoranu dolazile su reprezentacije u košarci, odbojci i rukometu. Budući da sam stanovao 150 metara od dvorane, stalno sam bio ondje, a naročito kada bi se okupili tadašnji košarkaški reprezentativci poput Koraća, Đerđe, Nikolića... Gledao sam i upijao. Godine 1962., kada sam imao 14 godina, gledao sam Svjetsko prvenstvo u nogometu na susjedovu TV prijamniku, a dvije godine poslije pratio sam Olimpijske igre u Tokiju. Tako sam se vezao za sport i žudio za svakom sportskom informacijom.
Klinci u tim godinama obično imaju idole. Tko je bio vaš?
Moj idol početkom šezdesetih bio je američki bacač diska Al Oerter, četverostruki olimpijski pobjednik, pa se tada čak i potpisujem kao Al Oerter. Imao sam prijatelja Klausa Pernara, koji se vratio iz Njemačke, i on me naučio bacati disk pa se počinjem natjecati za Atletski klub Mladost pod vodstvom trenera Milana Fireca. Kako su se tada fuzionirali klubovi iz Slavonskog i Bosanskog Broda ja sam osvajao medalje na republičkom prvenstvu u Bosni i Hercegovini. No na koncu ipak izabirem košarku.
Kako je do toga došlo?
Košarku počinjem trenirati sa 14 godina jer su me prepoznali na igralištu s obzirom na to da sam haklao svaki dan. Na prijelazu iz osmog razreda osnovne u prvi razred srednje škole imao sam 195 centimetara u tenisicama pa me profesor Zoran Bujišić zvao da branim u Nogometnom klubu BSK. Međutim, kako me nije stavio u sastav, naljutio sam se i prešao na košarku. U to vrijeme u Brodu su bila dva košarkaška kluba, Radnički i BSK, a ja sam igrao za Radnički koji je igrao regionalnu ligu pa su nam u goste dolazili zagrebačka Mladost, pulski Istragrađevno s Vinkom Jelovcem. Godine 1966. igramo kvalifikacije za popunu jugoslavenske Prve lige u koju i ulazimo. Na prelasku iz trećeg u četvrti razred član sam KK BSK, i igram u Prvoj ligi protiv Daneua, Gordića, Đurića, Đerđe, Tvrdića, Koraća...
Što je bilo dalje s vašom košarkaškom karijerom?
Kad sam se počeo uspoređivati s igračima poput Plećaša i Šolmana, shvatio sam da mi nedostaje eksplozivnosti – sprint na pet metara, skok da zakucam loptu u koš… Tada mi se javila velika dvojba: što ja zapravo mogu postići u košarci? To se događalo sredinom 60-ih, dok smo igrali u Zadru, i osjećao sam da su čak i neki moji Brođani, godinu dana mlađi, bolji od mene. Kako sam u četvrtom razredu srednje škole još uvijek bio tek zamjena u petorci, a ne standardni igrač, odlučio sam da se moram posvetiti studiju. Budući da nisam imao akademsko zaleđe, moj otac, strojovođa, pitao me što ću studirati, a ja mu kažem: “Visoku školu za fizičku kulturu.” On na to: “Kraj prava i medicine, ti ne želiš ni fakultet studirati?” Jedva sam ga nagovorio da me pusti, uz uvjet da, ako kiksam prvu godinu, moram se vratiti u Brod i tražiti posao.
Zacijelo je i dolazak u Zagreb za vas bio novi “civilizacijski” iskorak?
To je bio preporod. Živio sam u studentskom domu i vladao situacijom. Da je bio i višestruko zahtjevniji fakultet, ja bih ga završio. Sve četiri godine studija dobio sam nagradu za najboljeg studenta. Učio sam noću između 22 i dva sata iza ponoći, a jedinu četvorku na prvoj godini imao sam iz Predvojničke obuke.
Kako je došlo do toga da se na neko kraće vrijeme okušate u Lokomotivi, kasnijoj Ciboni?
Za vrijeme Primorskog logorovanja na Badiji, igrali smo u ime fakulteta protiv Prištine i nekih Slovenaca. Eduard Bočkaj, koji tada igrao za Lokomotivu, kaže mi da sam za dovoljno dobar da se okušam kod njih. I tako ja, pod Novoselovom paskom, te 1969. počnem trenirati zajedno s Plećašem, Kavedžijom, Omašićem, braćom Rukavina. Kako u Zagrebu još nije bilo dvorane, treniralo se u vatrogasnom domu na Mihaljevcu. Budući da je Novosel bio jako zahtjevan, treninzi su bili naporni pa sutradan ujutro ne bih bio dovoljno odmoran za nastavu iz gimnastike jer bih se potrošio večer prije na treningu. Tada odustajem od košarke jer osjećam da je predmet Opće fizičko obrazovanje nešto što me jako zanima. No usput se bavim atletikom i bivam treći u Hrvatskoj u bacanju diska.
To vam je donijelo zanimljivu akademsku ponudu?
U to vrijeme počinjem jače trenirati atletiku i profesor Puhanić šalje me na Prvenstvo Jugoslavije u desetoboju na kojem osvajam osmo mjesto. Na drugoj godini studija u svoj me ured pozovu profesori Lanc i Puhanić koji mi predlažu da nakon diplome budem asistent iz atletike što ja i prihvaćam.
Kad ste se počeli baviti kondicijskom pripremom sportaša, u čemu ste bili vodeći hrvatski ekspert svog vremena?
Moj prvi posao bio je onaj u Odbojkaškom klubu Mladost u koji me je 1972. pozvao Vladimir Janković. Kako smo u sklopu predmeta Opće fizičko obrazovanje, skraćeno OFO, radili programe staničnih i kružnih treninga, prihvatim se toga posla. Sa samo 25 godina na Badiji sam držao seminar za odbojkaške trenere pa me 1975. tadašnji izbornik ženske reprezentacije Jugoslavije Zvonimir Šemper pozvao da budem njegov suradnik, nakon čega ta reprezentacija na Prvenstvu Europe osvaja sedmo mjesto. Anegdotalno ću vam reći da su se, dok smo bili na Pokljuki, oko hotela šuljali Ivica Jelić oko Marijete Pučko i Milan Grabovac oko Vlaste Pesaressi. Mi treneri znali smo što se događa, ali nismo u to htjeli dirati da ne pokvarimo atmosferu.
Tko su u to vrijeme bili vaši uzori kad je riječ o kondicijskoj pripremi sportaša?
Nastavu OFO-a po njemačkom modelu jako su dobro organizirali profesor Vukotić i asistent Metikoš. Meni se to toliko svidjelo da sam osjetio da moram ići tim putem, a uzor mi je bio Manfred Scholich, autor knjige “Kružni trening” koju sam ja “progutao”. U nogometnom svijetu u to su vrijeme na glasu bili treneri Helenio Herrera, Stefan Kovacs i Branko Zebec, za čije metode i danas jamčim. Odlazio sam pak na treninge Tomislava Ivića. Kako sam u to vrijeme predavao atletiku na splitskom DIF-u, tempirao sam svoja predavanja tako da mogu otići na trening Hajduka i gledati kako to radi Ivić koji je vješto integrirao kondicijsku pripremu u tehničko-taktičku pripremu. Te njegove treninge, a pomoćni mu je bio Stanko Poklepović, zvao sam “moć ponavljanja” i provodio tamo sate i sate.
Kakva je u to vrijeme bila situacija sa stručnom literaturom?
Malu publikaciju “Sportski trening” napisao je Dragan Petrović iz Beograda, a jedine strane knjige bile su one na ruskom jeziku. Morao sam naučiti njegove osnove da bih mogao pratiti istaknute ruske sportske teoretičare i praktičare Nikolaja Ozolina i Lava Matvejeva. Ovaj potonji bio je visok oko 160 centimetara i težak do 60 kilograma, no imao je krupan i moćan glas pa je i zvučao autoritativno. Jedino mjesto gdje su se mogle kupiti njihove knjige bila je knjižara u Preradovićevoj ulici.
Zašto su vam više odgovarali istočnoblokovski teoretičari od onih zapadnjačkih?
Na Zapadu ih je bilo puno manje. Tada su nam, ali samo na njemačkom jeziku, bile dostupne knjige Dietricha Harrea “Nauka o treningu” kao i “Teorija učenja kretanja i sportske pripreme” Kurta Meinela. Amerikanci, Englezi i Francuzi vjerojatno su nešto pisali, ali ta nam literatura nije bila dostupna.
Već ste se u 70-ima dosta oslanjali na dijagnostiku?
Da, dosta sam rano shvatio da u ekipnim sportovima moramo utvrditi dobre i loše strane svih igrača i igračica. Nakon provedena testiranja, bez obzira na urođenost i genetski potencijal sportaša, njegove dobre strane treba unapređivati, a loše korigirati. Tu je ideju promovirao profesor Gabrijelić. Sportaši koji teže uspjehu ne smiju imati nisku razinu ključnih sposobnosti za svoj sport, primjerice eksplozivne snage, izdržljivosti, fleksibilnosti i koordinacije.
Nakon ženske odbojkaške, radili ste i s muškom košarkaškom reprezentacijom?
Da, bilo je to na pripremama za Prvenstvo Europe 1983. Izbornik je bio Giuseppe Giergia, a u reprezentaciji su još igrali Ćosić, Slavnić, Kićanović i Dalipagić koji je imao vertikalni skok s mjesta od 82 centimetra. Prosjeci u testiranju tih igrača bile su modelne karakteristike tadašnjih košarkaša. Sudjelovao sam i na pripremama za Svjetsko prvenstvo 1986. i Olimpijske igre 1988. Neki od reprezentativaca u pripremljenosti su dosegnuli standard NBA igrača.
Koji su igrači prednjačili u vašim testiranjima?
Imali smo 15 testova, a najbolji je bio Jure Zdovc. Drugi je bio Toni Kukoč, a treći Dražen Petrović. Zdovc je imao primitak kisika 76 mililitara u minuti po kilogramu težine, pri maksimalnom opterećenju, što je bio volumen kisika ravan skijašima trkačima. Kukoč je imao izvanrednu koordinaciju i eksplozivnost, a Dražen koordinaciju i preciznost. Veliki zagovornik mjerenja igračkih sposobnosti u to je vrijeme bio, pokoj mu duši, doktor reprezentacije Ivan Fattorini. Ja sam bio konstanta za testiranja, a kasnije će kondicijski trener biti Mirko Krolo, a u jednom trenutku i Luka Radman, odreda moji studenti.
Za kojim od tih natjecanja za koja ste pripremali košarkaše najviše žalite?
To je Prvenstvo Europe 1985. u Njemačkoj. U jednoj utakmici Mihovilu Nakiću izbili su zub i on je odlučio otići u Zagreb da mu ga “zašiju”. No kako je Nik na tom Prvenstvu igrao sjajno, pokazalo se da je puno nedostajao u utakmici četvrtfinala protiv Čehoslovačke koju smo i izgubili. Šteta, jer ta je momčad bila vrijedna medalje.
Reprezentacija, koja je još uvijek imala Slavnića, Kićanovića, Dalipagića i Ćosića, nije se proslavila ni na Prvenstvu Europe dvije godine prije, osvojila je sedmo mjesto.
Slavniću su bile 34 godine, a Ćosiću 35. Razgovarao sam s Ćosićem o tome da bi na tom Prvenstvu sve ovlasti trebalo dati Draženu Petroviću, koji je tada imao 19 godina i predstavljao budućnost. Prije Prvenstva, Krešo i ja to prenosimo izborniku Giergii, kojem se prijedlog nije svidio, a još manje Slavniću, tada prvom razigravaču. Bilo je tu i drugih prijepora, poput onoga o kapetanskoj traci koju je Giergia dao Kićanoviću, što je naljutilo Ćosića i dovelo do njegove inhibicije. Nažalost, u skupini gubimo od Španjolske i Italije te ostajemo bez medalje.
Profesor Milanović prethodnih je godina individualno radio s Ćosićem.
Krešo je volio kratke i intenzivne treninge, vježbe skočnosti s male visine a većom brzinom. Volio je obradu trupa, medicinku, vježbe agilnosti. Kad se spremao za sezonu, Slavko Trninić je s njim radio specifične košarkaške kretnje, a ja sam radio kondicijski trening. Mi smo učili uz njega jer on je bio genijalac. On je nama davao instrukcije, a mi njemu sugestije.
Poznato je da ste s Draženom surađivali kao kondicijski trener Šibenke za vrijeme trenerskog mandata Faruka Kulenovića.
Kako sam ja na Višoj trenerskoj kod profesora Milana Blaškovića predavao fizičku pripremu, moja predavanja slušali su Giergia i Kulenović, a valjda pod tim utjecajem, kad je naslijedio Slavnića, Kulenović me pozvao da budem kondicijski trener Šibenke. I dok je kod Slavnića Dražen igrao tek nekoliko minuta, Kulenović i ja razgovarali smo o tome da 17-godišnji Dražen dobije 15 minuta po utakmici, ali u prvom poluvremenu uopće ga ne vadimo iz igre. U tom trenutku on osvaja nas, publiku, suigrače. Tog ljeta vratio se s kadetskog Prvenstva Europe i tek tada vidim kakav je to dragulj, mentalno, psiho-fizički, šuterski i tehnički. Kad je Dražen kazao Faruku da bi on volio igrati dvojku, ovaj mu je kazao: “Dražene, ako igraš playmakera, ti si taj kod kojeg je lopta, ti distribuiraš, a ako igraš dvojku, onda čekaš loptu.”I Dražen prihvaća ulogu organizatora igre.
Što je Dražen najčešće radio na tim individualnim kondicijskim treninzima?
On nije volio dubinske skokove, ali radio je one s noge na nogu, a mnogo je radio i na trbušnim mišićima. Još kao šibenski srednjoškolac dva puta tjedno odlazio je na sat tjelesnog odgoja, kao i svi drugi učenici od kojih se nije htio izdvajati, a odgovaralo mu je da vježba preskok preko kozlića te da izvodi motoričke zadatke na ručama i karikama.
O kakvoj se radnoj etici radilo, najbolje svjedoči i sljedeća anegdota.
U zimskoj pauzi bili smo na pripremama u Delnicama gdje nas je zatrpalo pola metra snijega pa su se stariji igrači poput Šarića ii Jarića žalili da ne mogu trčati po tako visokom snijegu. No prije nego što će povesti trčanje, i prije prolaska ralice, mlađahni Dražen kazao im je ovo: “Momci, jesmo li mi ovamo došli odmarati se ili trenirati. Ovi snježni uvjeti su idealni da doživimo pravo opterećenje.” Dražen je u treningu tražio ekstreme pa je tako na jednim pripremama reprezentacije na Igmanu trčao pet kilometara s prslukom teškim tri kilograma.
Imali ste nadobudnog Dražena i veterane koji nisu toliko entuzijastični kada je u pitanju kondicijski trening. Jeste li njih morali kontrolirati?
Šibenku sam morao strogo kontrolirati kako ne bi zabušavali. Primjerice, zadao bih im trčanje od četiri kilometra – dva u jednom smjeru i dva natrag – pritom mjereći puls, koji je trebao biti između 160 i 180. Ako bi nakon jedne minute odmora puls pao na 90, bilo je jasno da su zapravo otrčali tek kratki sprint do prvog grma i vratili se. Sportaši u takvim situacijama znaju biti vrlo snalažljivi. Slično je bilo i s veteranima u Panathinaikosu i Fenerbahčeu. Kad bih im zadao određenu dionicu, znali bi “skratiti” put, pa sam zato prešao na 40 minuta kontinuiranog trčanja pod izravnim nadzorom.
A kako je izgledao Draženov šuterski trening u vrijeme kad je igrao u Ciboni?
On je imao normu 560 zabijenih šutova u jednom treningu. Najprije bi zabio 50 trica, potom 20 slobodnih bacanja, a zatim 50 dvica pa opet 20 slobodnih bacanja i tako četiri ciklusa. Kada sam godinama poslije radio za Panathinaikos ili Fenerbahče, poznati igrači htjeli su odraditi Draženov šuterski trening pri čemu je jedan Kutluay priznao da je to njemu previše dok je Nikos Galis tek nekoliko puta uspio.
Zahvaljujući suradnji s Ćosićem, a potom i onoj sa Željkom Pavličevićem, spomenuti treneri angažirali su vas da radite pripreme grčkih momčadi.
Da, Ćosić je bio trener AEK-a, a Pavličević Panathinaikosa. Dogodilo se to da sam ja 15 dana trenirao Panathinaikos, a potom, na zamolbu Ćosića, i 15 dana AEK. Tada sam završio na naslovnim stranama atenskih dnevnih novina. Ondje se nisu mogli načuditi tome da netko istodobno trenira dva konkurentska kluba. Mi smo to htjeli izvesti inkognito, ali igrač AEK-a Patavoukas to je rekao nekom od novinara.
Sa Željkom Pavličevićem surađivali ste i u kondicijskim pripremama japanske košarkaške reprezentacije? Kakvo je to iskustvo bilo?
Za razliku od nekih igrača Panathinaikosa i Fenerbahčea, Japanci bolje reagiraju što ih više opterećujete. To je čudo. Takvu radnu etiku, energetiku i motivaciju nisam imao prilike vidjeti. S aspekta treninga, Željko i ja smo japansku košarku pokušali približiti europskom modelu i dva koša su nam nedostajala da Japan uđe u četvrtfinale Svjetskog prvenstva košarkaša te 2006. godine.
Je li točno da vam se igrači nisu ozljeđivali?
Dražen se nikad nije ozlijedio. Galis i Kutluay također. Ja sam uvijek vodio računa o integriranju opće bazične sa situacijskom pripremom. Ne radi se kondicija samo u pripremnom razdoblju, već je treba dorađivati tijekom cijele sezone jer se efekti inače izgube. Naime, specifične natjecateljske situacije troše, a dozirane i dobro izabrane opće bazične vježbe preveniraju od ozljeda..
Bili ste i klupski prvak Europe s rukometašima Zagreba, koje je tada trenirao Zdravko Zovko. Što ste s njima radili u kondicijskom dijelu priprema?
Sjećam se da smo tada odlazili na kraće pripreme u Pulu, na Verudelu, gdje su igrači dizali manje terete kod tadašnjeg somatopeda Peharca ili trčali uz more bez ograničenja. U dvorani smo radili bazičnu pripremu, a potom prelazili na specifičnu, situacijsku, pretvarajući trening u konkretne igračke uvjete. Primjerice, dizanje utega iz polučučnja, deset skokova preko prepona, šut s povišenja, saskok s malog sanduka na odraznu nogu pa šut ili neka druga situacijska vježba i tako redom. Uvijek se od bazičnog mora doći do situacijskog treninga, jer ne možete samo dizati utege – ne pripremate ih za dizače utega.
Osim s elitnim rukometašima poput Ćavara, Jovića, Loserta i Goluže, radili ste u isto vrijeme i s vaterpolistima Mladosti, tadašnjim europskim prvacima, a kratko i s jednim od naših najvećih vaterpolista svih vremena, Pericom Bukićem, koji je u to vrijeme bio prilično tanašne građe.
Perica je iz Šibenika došao kao vrlo mršav sportaš pa je naša ideja bila da mu, uz konzultacije s nutricionistom, dodamo nešto mišićne mase što je i dobio. Svako je određeni konstitucijski tip, odnosno ima svoj somatotip u koji ne treba puno dirati. Uostalom, sjetite se sjajnog NBA košarkaša Reggieja Millera koji je bio izrazito štrkljav. Uostalom, i Toni Kukoč je u Bullse došao štrkljav pa su mu proteinima i radom s utezima nabili desetak kilograma što ga je usporilo i to više nisu bile agilne i brze reakcije. Vidjevši da to tako neće ići, pametni Bullsi vratili su ga na početne kilograme.
S Kukočem i Rađom, koji su različiti somatotipovi, radili ste u košarkaškoj reprezentaciji koju su vodili Krešo Ćosić, a poslije i kod Dude Ivkovića.
Kukoč je bio visok 207,8 cm i efikasan kao ektomorfni tip pri čemu smo Ćosiću ipak predložili da Toni malo radi na masi odnosno na hipertrofijskim treningu. Rađa je bio visok 208,6 centimetara, ali bio je endomorfni, bucmasti tip i postojala je velika razlika u njihovu potkožnom masnom tkivu. Zato smo Rađi predložili što bi trebao raditi tijekom godine da malo smanji tu endomorfiju kako bi bio skočniji i agilniji. I u tome smo uspjeli pa je Rađa u reprezentaciji među visokim igračima preuzeo egzekutorsku ulogu.
Kako ste bili uključeni u rad Ćirinih vatrenih koji su 1998. osvojili svjetsku broncu?
Ćiro me pozvao na pripreme u Split da odradim nekoliko treninga. Nakon toga s njima je nastavio raditi Luka Radman, izvrstan kondicijski trener, koji je tako osvojio svjetsku broncu.
Dakle, Ćiro Blažević bio je spreman prihvatiti da je neophodno imati kondicijskog trenera u stožeru?
Evo vam primjera kakav je Ćiro bio. Na jednom panelu 2003. godine, u društvu petero stručnjaka, Ćirina prva rečenica bila je: “Kondicijski treneri nisu toliko važni”, a posljednja: “Mi imamo najbolje kondicijske trenere u Europi.” Moj sin Luka uz njega je pekao zanat u Nogometnom klubu Zagreb pa mi je Ćiro jednom rekao: “Dragane, ti si dobar, ali ovaj mali je bolji od tebe.”
Vaš sin Luka kondicijski je trener nogometne reprezentacije koja je bila druga i treća na svijetu pa je zacijelo i obiteljski ponos.
Nas dvojica i danas dosta razgovaramo o tehnologiji, metodici rada, prevenciji, vježbama. Luka je pokupio od mene što je mogao pokupiti, ali i od mame Mirjane koja je psiholog pa se s njom konzultirao oko psihosocijalnih aspekata rada trenera. Ono što me čini ponosnim jest da Luka nije netko tko će slijepo slijediti, već ima dosta jako razvijeno kritičko mišljenje. On je meni bio pomoćni trener kada sam radio s japanskom košarkaškom reprezentacijom i već tada, prije više od 20 godina, unosio je neke instrumentacije u trening kao što su mjerenje pulsa tijekom opterećenja. Bio je inovacijski motiviran, ali i kritički raspoložen po pitanju protokola vježbanja.
S obzirom na to da je zadaća kondicijskog trenera da privoli elitne pa tako i ostvarene sportaše na težak fizički rad, čini se da je taj psihosocijalni element itekako važan.
Samo težak rad može generirati rezultate pri čemu treba poznavati teorije motivacije, interpersonalne odnose, biti rigorozan, ali i fleksibilan. Mudar trener prilagođava se, a onaj koji to nije hoće druge prilagoditi sebi. Kada radite s tipovima igrača kao što su Perišić i Mandžukić, morate znati da su to dva svijeta ili da su Gvardiol i Ćaleta Car posve drukčije osobnosti. To je polazno stanje koje morate uvažiti.
Na mjestu nositelja katedre za Teoriju treninga naslijedio vas je vaš Brođanin, profesor Igor Jukić, koji je također radio s vatrenima (u vrijeme izbornika Nike Kovača) i s kojim vaš sin Luka blisko surađuje. A Lukin prvi suradnik u radu s vatrenima danas je docent zagrebačkog KIF-a Marin Dadić. I mlađi sin Marko kao viši predavač TZK na Tehničkom veleučilištu ima itekako jasne stavove i znanja iz tematike pripreme sportaša. Možemo li u tom kontekstu govoriti o svojevrsnoj zagrebačkoj školi kondicijske pripreme? Toj školi pripada veća skupina kolega s KIF-a koji znalački provode kondicijske treninge sportaša.
Čestitam vam na konstataciji. Ta škola se razvijala od Vukotića, preko Metikoša i Milanovića seniora do današnjih kolega. Vjerujem da sam uspio inficirati sve te mlađe kolege, koji su vrsni u svim tim teorijskim znanjima, pa ih dosta radi u “realnom sektoru”, u različitim sportovima. U moje studentsko vrijeme naš je fakultet, metaforički rečeno, više bio “sportološki” nego kineziološki.
Ako se ne varamo, surađivali ste čak i s boćarima?
Da, bilo je to u vrijeme najvećih uspjeha Boćarskog kluba Zrinjevac. Nastojao sam proći što više sportskih grana, a kada uđete u neki sport, prvo morate dobro analizirati strukture kretanja u njemu. Ne možete boćare trenirati kao nogometaše nego vidjeti koje to, primjerice, osobine traži brzinsko izbijanje.
Dojam je da ste bili jedan od prvih nastavnika s Kineziološkog fakulteta, bivšeg FFK, koji se dokazao i u realnom sektoru?
To je poanta, transferirati znanstvene spoznaje u teoriju, a onda napraviti transfer znanja u struku i sve skupa potvrditi dobrom praksom radeći u klubovima, reprezentacijama ili pak s pojedincima. Bitno je da te znanstvene informacije ne ostanu u znanstvenim i stručnim časopisima. Moja ideja vodilja uvijek je bila “od znanosti do prakse”.
Vaš predmet Teorija treninga na fakultetu je, na neki način, bio selekcijski. Jeste li vi imali dojam da vas studenti doživljavaju kao strah i trepet KIF-a?
Pristupao sam tome tako da studentima dam maksimalno i da od njih maksimalno i tražim. To je posljedica činjenice da sam ja cijeli svoj akademski vijek, dakle na diplomskom, magistarskom i doktorskom studiju, ulagao jako puno napora da dostignem neku razinu. Da bi diplomant našeg fakulteta u neku školu, klub, centar za kondicijsku pripremu došao spreman, on mora vladati materijom, mora imati znanja koja će ga činiti kompetentnim za sve izazove prakse. Ja sam kao student imao ideju da svaki predmet moram svladati temeljito pa sam se ekstremno spremao za svaki ispit, svjestan da mi je to alat za posao. Sjećam se, polagao sam anatomiju kod profesora Kerosa koji mi je rekao: “Kolega, što vi radite na kineziologiji, prebacite se na medicinu.”
Neki će studenti reći da ste na ispitima bili iznimno zahtjevni. Trofejni vaterpolski izbornik Ivica Tucak rekao nam je da ste ga više puta rušili?
Jesam li ja bio prezahtjevan? Moram biti i malo samokritičan i priznati da možda nisam bio dovoljno empatičan. Ako sam vidio da student ne vlada osnovnim informacijama, nije mi bio problem ljubazno ga zamoliti da dođe drugi put. Inače, nikad se na mene nitko nije žalio fakultetskom vijeću. Ispitivao sam strogo, ali i blago i njegujući obrazlagao zašto student nije apsolvirao moj predmet.
Kod vas je Teoriju treninga polagao i Zlatko Dalić, najtrofejniji hrvatski nogometni izbornik.
On je zračio osobnošću, ali i poniznošću, a vjerujem da bi vam, da ga i danas pitate, rekao da mu je taj predmet bio itekako važan jer upravo je on sjajno povezao teoriju s praksom. Zgodno je bilo kada mi je na ispit došao Dražen Ladić, koji mi je rekao da ga je strah, da osjeća da još nije spreman. Na to sam mu ja rekao da dođe sutradan, ali na Sveučilište gdje sam bio prorektor te da će polagati ispit kod mene u uredu. Kada smo došli do metodičkih vježbi, kako najmlađe učiti padati, on je sve padove, s povaljkom u jednu i drugu stranu, demonstrirao na licu mjesta i sva je sreća da sam u uredu imao podeblji tepih. Zamalo pa sam zvao rektora da dođe vidjeti što je vrhunsko znanje.
Kakvo je to iskustvo bilo ispitivati Ćiru Blaževića?
Sjećam se da je bila neka proslava na fakultetu i da me profesor Gabrijelić pitao imam li vremena pola sata da ispitam Ćiru iz predmeta Fizička priprema nogometaša. Ćiro je bio genijalan i zanimljiv znalac, koji je sve prevodio na svoj jezik. On je i tada imao jak verbalni faktor pa sam pokušao istražiti odakle to njemu. Na koncu sam doznao da se družio s genijalnim novinarem Veselkom Tenžerom, ali i da se običavao družiti s filozofima, psiholozima i od njih učio.
Danas gotovo da i nema vrhunskog svjetskog sportaša koji nema i osobnog trenera.
Tako je. Neki to rade povremeno, a neki čak u stalnom radnom odnosu. To su znanstvenici i teoretičari koja svoja znanja moraju klinički testirati. Što će meni znanost i teorija ako nisam bio dio Rukometnog klubu Zagreb, u košarkaškim klubovima Panathinaikos i Fenerbahče, u košarkaškoj reprezentaciji Japana i ako ondje nisam potvrđivao svoje znanstvene i teorijske spoznaje. Biti sveučilišni nastavnik nikad mi nije bilo dovoljno pa sam tu količinu znanja morao negdje testirati.