Nakon Goranova prvog polufinala Wimbledona iz 1990. (pobijedio ga je Boris Becker), Rumunj Ion Tiriac, čuveni tenisač, trener i menadžer, prognozirao mu je da će osvojiti pet Wimbledona. To se nije ostvarilo, Goran je osvojio samo jedan trofej i još tri puta igrao u finalu, ali Tiriacova prognoza nije bila bez temelja. Vjerojatno bi se i obistinila samo da je Goran dobio već prvi finale s Agassijem 1992. u kojem je, svi se u tome slažu, igrao bolje (izgubio u pet setova).
Kao da je bilo jučer, ali ipak je otad prošlo 20 godina. Od onog blistavog trenutka u povijesti hrvatskog sporta kada je Goran Ivanišević 9. srpnja 2001., u tzv. narodni ponedjeljak (kojeg više nema jer je središnji teren pokriven, pa kiša više ne može prekinuti ili odgoditi završni susret), napokon, nakon triju izgubljenih finala, podignuo wimbledonski pehar. Potekle su šampionske suze, emocije su tada preplavile Gorana, ali i sve one koji su gledali njegov meč s Rafterom, dramatičnih pet setova. Potom je uslijedilo slavlje u Draženovu dresu i znameniti zagrljaj s ocem Srđanom koji je od početka do kraja vodio i usmjeravao Goranovu karijeru. O tom su događaju, kao i čuvenom dočeku na splitskoj Rivi gdje se okupilo oko 150.000 ljudi, napisane hrpe tekstova, snimljena su i najmanje dva dokumentarna filma... Uglavnom, sve se zna, ali za ovu smo priliku ipak prikupili neke manje poznate detalje, da ne kažemo pikanterije, koje smo doznali od Goranovih bivših trenera.
Pritisak je bivao sve veći
Vedran Martić najdulje je radio s Goranom, vodio ga je u možda u najtrofejnijem dijelu karijere, ali nije dočekao osvajanje Wimbledona.
– S Goranom sam bio četiri i pol godine. Ta suradnja je bila uspješna i u to vrijeme Goran je odigrao 20 finala i osvojio 10 turnira. Privatno smo još uvijek dobri prijatelji pa uvijek možemo dati jedan drugome dobar savjet – kaže Vedran, a na upit je li Goran mogao i više i zbog čega mu to nije pošlo za rukom, odgovara:
– Istinska je šteta što Goran nije ranije osvojio neki Grand Slam turnir, Wimbledon ili neki drugi. Ovako je pritisak da ga napokon osvoji iz godine u godinu bivao sve veći. No na kraju je ipak ispunio svoj san i osvojio Wimbledon, najveći turnir na svijetu, i upisao se u listu besmrtnika. Treba napomenuti da je u vrijeme kad je Goran igrao bilo puno iznimno kvalitetnih igrača: Amerikanci Sampras, Agassi, Courier i Chang, potom Nijemci Becker i Stich, Šveđanin Edberg, Čileanac Rios, Austrijanac Muster, Nizozemac Krajiček, Brazilac Kuerten, Rus Kafeljnikov, Australci Rafter i Philippoussis, Britanci Henman i Rusedski, Čeh Korda i mnogi drugi.
Nikola Pilić bio je na tom finalu uz Goranova oca. Ne slučajno jer je on jedan od zaslužnijih za Goranove uspjehe. A onda se u njihovu priču na više načina upleo i Novak Đoković, danas prvi tenisač svijeta.
– Kad sam trenirao s Goranom 2000. godine u svojoj akademiji u Münchenu, zamolio sam ga da pet minuta udara lopticu s jednim malim crnokosim. Novak je tada imao 13 godina. I Goran je pristao, a umjesto pet igrali su 20 minuta. Novak je bio kao hipnotiziran, nije promašio nijednu loptu. Bio je iznimno usredotočen, on ima tu perlu fokusiranosti, a Goran je bio ime i Novak se htio pokazati. Goran mi je nakon toga rekao: “Šjor Niko, mislim da će ovaj mali biti dobar igrač” – prisjetio se Pilić.
Kad je započeo suradnju s Goranom, Novak se emotivnim riječima prisjetio tih susreta s njim kod Pilića (iz 2000., ali i godinu poslije). Pa je između ostaloga u svojoj poruci istaknuo i sljedeću rečenicu: “Dragi Niki, hvala ti što si mi pružio priliku da Goranu nosim užinu dok se pripremao za svoj slavni trofej u Wimbledonu 2001. godine.”
– Da, Novak bi ponekad donio hranu iz restorana jer je Goran bio zauzet ozbiljnim treninzima. Došao je kod mene tjelesno nepripremljen, imao je osam kilograma viška, ali i psihički je bio u lošem stanju, 19. puta je ispadao u prvom kolu. Praktično se htio ostaviti tenisa, izgubio je čak i od mene iako sam tada imao 60 godina, a samo osam mjeseci poslije osvojio je Wimbledon. Ja sam mu tada, na početku te sezone, sugerirao da ide igrati Challenger u Heilbronnu, da se malo oporavi i pobjedama vrati samopouzdanje. Tako je i bilo.
Navijala i Slavica Ecclestone
Goran je u finalu Heilbronna izgubio od Llodre, ali vidio je da još nije za staro željezo i da Wimbledon možda još nije završena priča. A u trenutku najvećeg uspjeha Goranov trener bio je Mario Tudor, njegov sedam godina mlađi prijatelj.
– Ja sam mu bio više navijač nego trener, ludovao sam na tribinama, proživljavao s njim svaki poen. Prilika koja mi se pružila da mu pomažem kao sparing partner i trener bila je nešto nevjerojatno. Putovao sam i živio sa svojim idolom. I taj Wimbledon proveli smo skupa, sami u kući. Nije bilo ni fizioterapeuta ni liječnika, nitko nije bio s nama, čak je i Goranov otac bio u drugoj kući. Tko bi rekao da je prošlo toliko godina, čini mi se kao da je bilo jučer. Bio sam mlad, s 24 godine nisam bio ni svjestan koliko je to veliki uspjeh – kaže danas Tudor.
On je bio taj koji je s Goranom prolazio svu onu rutinu, ona ponavljanja od kojih su neka postala legendarna. Svakog su jutra gledali Teletubbiese jer su ih gledali i na dan prve pobjede, Goran je igrao uvijek u istim čarapama (koje je sam prao) jer je vjerovao da mu donose sreću, uvijek je nakon izlaska na teren čekao da suparnik prvi sjedne, u All England Clubu uvijek je parkirao na istom mjestu, kad je išao na WC koristio je uvijek isti pisoar, svaki dan je pekao piletinu i zezao se da će on i Tudor uskoro prokokodakati...
Veliku navijačicu tijekom cijelog turnira Goran je imao u Slavici Ecclestone koja je njemu i njegovu timu na kraju posudila i svoj zrakoplov da se njime vrate u Split. Nakon slijetanja, Gorana su katamaranom prevezli do splitske luke, a u katamaranu mu je Hajdukov predsjednik Branko Grgić ponudio profesionalni ugovor, koji je Ivanišević i potpisao. Pa ima crno na bijelom da je bio i nogometaš bilih.
POGLEDAJTE VIDEO: Skratili su radni tjedan
Ja samo znam da, otkad Đoković dominira, na hrvatskim televizijama tenisa više nema, čak ni finala GS-ova.