Na današnji dan, 9. srpnja 2001., Goran Ivanišević je osvojio Wimbledon, svoj jedini Grand Slam naslov i najveći trijumf karijere. Tog ponedjeljka, na prepunom Centralnom terenu All England Cluba, Goran je iskoristio četvrtu meč-loptu za konačnih 9:7 u petom setu finala protiv Patricka Raftera i zauvijek zacementirao svoje mjesto među legendama tenisa. Bio je to kraj nevjerojatnog puta čovjeka koji je na turnir stigao s pozivnicom, kao 125. igrač svijeta, i koji je, na zalasku karijere, prkosio svim prognozama i očekivanjima. U nezaboravnom polufinalu punom kišnih prekida i drame koja je trajala tri dana, Goran je svladao domaću uzdanicu Tima Henmana i srušio snove britanske publike o prvom pobjedniku Wimbledona nakon Freda Perryja 1936. godine. Nakon tog meča engleski mediji su pisali: "Možda je Henman Englez, ali Goran je naš."
Prije tog mitskog dana, Ivanišević je čak tri puta stizao do finala Wimbledona, ali je svaki put ostajao bez naslova. Godine 1992. izgubio je od Agassija, a 1994. i 1998. zaustavio ga je Pete Sampras. Malo tko je vjerovao da bi ovaj put mogao otići do kraja, osim možda njegova oca Srđana. No, turnir je ispričao jednu od najvećih sportskih bajki svih vremena. Na svom putu do trofeja redom je pobjeđivao Jonssona, Moyu, Roddicka, Rusedskog i Safina. U polufinalu je savladao Henmana, dok je njegov suparnik u finalu, Rafter, nadigrao Agassija. Finale je igrano u atmosferi kakva se rijetko viđa: emocionalno nabijeno, glasno, napeto. John McEnroe je izjavio da je to bilo "najbolje finale koje je ikad gledao."
Rafter je bio spretniji i brži, ali Goran je bio snažniji i odlučniji. Kod rezultata 8:7 u petom setu, Rafter mu je prepustio servis za meč. Nakon dvije dvostruke pogreške i jedne spašene meč-lopte od strane Australca, Goran je pogodio četvrti servis, a Rafter mrežu. Slijedile su suze, eksplozija emocija i ispunjenje dječačkog sna koji je čekao desetljeće. Drama finala sadržavala je sve: sportsku borbu, psihološke preokrete, simboliku i nevjerojatnu priču o povratku. Bio je to Goranov četvrti pokušaj i napokon uspješan. Ivanišević je time postao prvi Hrvat koji je osvojio Wimbledon, prvi osvajač koji je do trofeja došao s pozivnicom te igrač s najnižim renkingom koji je ikad podigao pehar na travi SW19.
Njegova osobnost i rituali tog turnira dodatno su začinili ovu priču: "Prijatelji su me htjeli poslati psihijatru jer sam svako jutro gledao Teletubbiese za vrijeme turnira, jeo istu hranu u istom restoranu, tuširao se pod istim tušem u All England Clubu", ispričao je Goran jednom prilikom. Njemačkom novinaru objasnio je i svoj unutarnji kaos riječima: "Postojao je dobar Goran, loš Goran i onaj između. Cijelog života živio sam kao profesionalac, ali nikad mi nije bilo dosadno, ali naporno jest. Sve svoje emocije ostavio sam na tom terenu, nikada nisam glumio, bio sam to prirodni ja." Nakon povratka u rodni Split dočekalo ga je more ljudi, cijeli grad bio je na nogama. No jedan transparent posebno je ostao upamćen i postao dio hrvatske sportske mitologije: "Fala k**cu, Gorane."