Nakon što je Vlada intervenirala i brončanim europskim rukometašima organizirala doček, koji su ti srčani dečki i zaslužili, gotovo cijeli tjedan raspravljalo se o tom potezu premijera Andreja Plenkovića. Oni skloni vladajućoj stranci, ali i desnijim svjetonazorima, hvalili su Plenkovićevu intervenciju. Oni s lijevog i liberalnog političkog spektra su pak negodovali i govorili kako je Vlada pogazila stavke Ustava RH negiravši Zakon o komunalnom gospodarstvu i Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi.
Mi se ovdje nemamo namjeru igrati ustavnih stručnjaka, jer i oni imaju različita mišljenja, niti smo za zabrane, ali ni za ultimatume, ali smo žalosni ustvrditi kako se nijednom medaljom, ovako maćehinski, lokalna i nacionalna politika nisu više bavile koliko u prilici osvajanja ovog odličja.
Najprije je na servisu bila zagrebačka gradska vlast, koja je iskazala spremnost da se rukometašima organizira doček iako nitko od hrvatskih ekipnih sportova, osim nogometaša, dosad nije slavio osvajanje bronce. No nogomet je svijet za sebe, pa je te 1998. bilo i razumljivo zašto se u domovini slavi brončani domet nacionalne vrste koja je tog časa, samo tri godine nakon Domovinskog rata, bila čuđenje u svijetu.
Tu ponudu zagrebačkog gradonačelnika objeručke su prihvatili čelnici Hrvatskog rukometnog saveza (HRS), koji su pak povukli ručnu kada je "Thompson ušao u svlačionicu reprezentacije", dakako putem videoveze. A slutimo da se upravo u tim trenucima stvorila atmosfera za ultimatum: Ili će nam pjevati Thompson ili dočeka neće biti. I HRS je tu igračima predao svoje poluge vlasti.
I tako se dogodilo da su se rukometaši, njihov kapetan Martinović i Savez zahvalili Gradu Zagrebu rekavši da njima doček bez budnica koje pjevaju u autobusu i svlačionici ne treba. Kao da nitko drugi osim Thompsona u Hrvatskoj ne pjeva lijepe navijačke ili domoljubne pjesme.
Saznavši što se događa, premijer reagira urgentno i ne samo da organizira prijam brončanih rukometaša u Banskim dvorima već i doček na središnjem trgu glavnog nam grada. A on se pretvorio ne samo u doček sportaša već i u doček jednom pjevaču, koji je tako, uz pomoć Vlade i rukometaša, pokazao gradonačelniku Tomaševiću da može pjevati nasred Jelačić-placa i bez njegove dozvole.
Sve to što se izdogađalo otvorilo je niz pitanja pa tako i ono trebaju li se organizirati dočeci za osvajače brončanih medalja jer to dosad u ekipnim sportovima, osim kada je posrijedi nogomet (koji je više od igre), nije bila praksa. Spuštaju li tako rukometaši kriterije za nacionalne proslave odličja ili čine pravu stvar jer s obzirom na to u kojem smjeru nam ide ekipni sport, medalja bi moglo biti sve manje pa ćemo se ubuduće itekako radovati i broncama?
Vaterpolisti pak imaju pravo postaviti pitanje istoj Vladi "a zašto niste i za nas organizirali doček kada smo postali svjetski prvaci". A tada je gradska vlast uistinu kiksala i sve se svelo na brže-bolje organizirano primanje u Dvercu. Sve to doista nije bilo fer prema barakudama koji su u jednoj godini igrali tri finala najvećih svjetskih natjecanja i osvojili jedno zlato (svjetsko) i dva srebra (olimpijsko i europsko).
Možda se pitate zašto su brončani Hrvati imali znatno začinjeniju proslavu nego zlatni Danci ili pak srebrni Nijemci? Odgovor djelomice leži u mediteranskom temperamentu, ali i u činjenici da na europskom sjeveru ljudi jednostavno bolje žive pa im ne treba na pladnju servirati "kruha i igara", odnosno narodnog veselja koje će odvlačiti misli od realnih životnih problema.
Nije se nitko bavio medaljom. Ona je neupitna. Upitna je zagrebačka vlast koja se nametnula kao nekakav autoritet za cenzuru