Premda je, nakon onih 37 koševa i 11 skokova protiv Francuza, on to najviše zaslužio, Mario Hezonja nije tražio poštedu uoči rezultatski beznačajne utakmice protiv Cipra. Štoviše, osjetivši odgovornost vođe (a kapetan ne napušta brod koji tone) otputovao je na Cipar gdje će hrvatska reprezentacija večeras započeti novo poglavlje svoje povijesti. A to poglavlje, u ovoljetnim pretkvalifikacijskim utakmicama za Svjetsko prvenstvo, podrazumijeva društvo reprezentacija baš klase Cipra, reprezentacije koja se nikad ne bi plasirala na Eurobasket (pa ni tad, da karikiramo) da nije domaćinom jedne od skupina Eurobasketa.
A baš ta odluka najviše je pogodila upravo Hrvatsku jer baš smo mi, voljom ždrijeba, dospjeli u skupinu iz koje na Eurobasket idu samo dvije reprezentacije jer Cipru je mjesto zajamčeno. S obzirom na četverostruko domaćinstvo, igrale su se još tri takve skupine sa zabezeciranom vizom za domaćine no to su ipak reprezentacije (Poljska, Finska, Letonija) koje su postale redovnim sudionicima završnih smotri.
Ipak, to nam ne može i ne smije biti prihvatljiv alibi za neuspjeh za kojeg nitko da preuzme odgovornost. Izbornik Sesar kazuje "i da smo se plasirali naši problemi bi ostali isti" a predsjednik Saveza Rukavina "košarka će se igrati i dalje". Sve je to istina, igrat će se košarka i dalje, ali bez Hrvatske u iole značajnim ulogama.
Netko za ovo mora preuzeti odgovornost, na neke razine se mora uprijeti prstom, kako zbog ovoga prvog, i povijesnog, neodlaska na Eurobasket tako i zbog činjenice da su nam sve mlađeuzrasne reprezentacije u B divizijama. Kao nikad prije. A najgore od svega jest to što se, u izostanku samokritike, ne javljaju ni resorno Ministarstvo niti Hrvatski olimpijski odbor, dakle šira sportska zajednica, što će reći da je zavladalo ravnodušje - kao da više nikoga za hrvatsku košarku nije briga. Jer da jest onda bismo već i prije imali organizirane okrugle stolove, konferencije, simpozije i slične skupove s temom kako pokušati ozdraviti kraljicu igara.
Ako je mudrosti, već od ljeta krenut će rekonstrukcija reprezentacije koja podrazumijevanja uvođenje mlađih igrača koji bi tu reprezentaciju trebali nositi naredno, vrlo neizvjesno, desetljeće. A tu pak dolazimo do imena poput braće Ivišić, koji su na studiju u SAD-u, za kojima bi mogao krenuti i Andrija Jelavić, a priključiti seniorskoj vrsati bi se moglo i 18-godišnjeg Michaela Ružića. No, kada vrtimo ova imena, a to su sve visoki igrači, opet dolazimo do problema vanjskih igrača čija je produkcija vrlo upitna.
A kao što reče jedan kolega kojeg uvažavamo, visoki igrači bi isplivali i u Tadžikistanu i Armeniji, a za stvoriti bekove treba puno više zasukati rukave. S njima treba jako puno raditi, a stiže nam nadareni naraštaj rođen 2010. (Ukić, Garma, Jurić...), i za njih treba osmisliti programe, organizirati kampove, educirati trenere a sve to zahtjeva strategiju razvoja, kako na klupskoj tako i na nacionalnoj razini koju zasad jasno ne vidimo. Osim možda u Cedeviti Junior koja je osmišljena kao inkubator za starijeg brata iz Ljubljane a samim time i za hrvatsku košarku.
Nakon zadarskog poraza od Francuske (80:83) lijepo je bilo za čuti od Luke Šamanića i Marija Hezonje da Hrvatska može na njih računati u predstojećem čupanju s europskog košarkaškog dna. A Hezonja je čak rekao i ovo:
- Treba pohvaliti vođe u Savezu, sve su nam omogućili. Nikad nisam doživio ovakvu navijačku podršku kao u Jazinama i to treba biti naša utvrda za ubuduće a ja navijačima obećavam da nećemo nikad stati i da ćemo se vratit na vrh.
Dobro je čuti tako entuzijastičnog igrača, ovog časa jednog od najboljih u Europi, no mogu li taj njegov entuzijazam pratiti strukture koje je toliko nahvalio. Istina jest, reprezentacija je imala sve uvjete i servis Saveza je funkcionirao, no problemi hrvatske košarke su toliko duboki i slojeviti da nas iz njih može izvući samo neka revolucionarna strategija. Stoga je za zapitati se, ima li u hrvatskoj košarci, među onima koji rade u Hrvatskoj, uopće vizionara te razine i potrebne karizme za takve korjenite zahvate. Bio je jedan lani pa je, razočaran s niskom razinom spremnosti za promjene, digao ruke i otišao trbuhom za kruhom.
Nešto je trulo u državi košarkaškoj. Zapravo sve. Sve je trulo!