Šesti travnja 1941. godine trebao je biti dan za nogometnu groznicu . U Beogradu, koji se budio pod vedrim proljetnim nebom, sve je bilo spremno za sportski spektakl – utakmicu državnog prvenstva između domaćeg BSK-a, tadašnjeg lidera na ljestvici, i moćnog zagrebačkog Građanskog.
Bio je to dvoboj titana, susret koji je punio novinske stupce i bio glavna tema u kavanama. Igrači Građanskog već su bili u prijestolnici, smješteni u hotelu Prag, odmarajući se za utakmicu koja je trebala odlučivati o vrhu ljestvice. Cijela je zemlja živjela u sjeni političke krize nakon što je dva tjedna ranije vojnim udarom svrgnuta vlada koja je potpisala Trojni pakt, ali nitko nije slutio da će se upravo tog jutra zvuk nogometne lopte zamijeniti zaglušujućom bukom avionskih motora i detonacija. Život je, barem naizgled, tekao dalje, a sport je trebao poslužiti kao iluzija normalnosti u svijetu koji je nezadrživo srljao u katastrofu.
Umjesto zvižduka suca koji označava početak utakmice, točno u 6:30 ujutro Beograd je probudila smrtonosna simfonija njemačkog Luftwaffea. Bez objave rata, stotine bombardera sručilo se na grad u operaciji cinično nazvanoj "Odmazda". Bio je to Hitlerov brutalni odgovor na jugoslavensko "ne" silama Osovine. U samo nekoliko sati, strateški vojni ciljevi, ali i gusto naseljeni civilni dijelovi grada, pretvoreni su u ruševine.
U plamenu je nestala i Nacionalna knjižnica Srbije, a s njom i stotine tisuća neprocjenjivih knjiga i srednjovjekovnih rukopisa. U općem kaosu, dok su prestravljeni građani tražili zaklon, životinje iz pogođenog zoološkog vrta bježale su ulicama. Nogomet je u tim trenucima postao posljednja briga, a stadion BSK-a, umjesto poprišta sportske borbe, ostao je sablasno prazan svjedok početka rata.
Za nogometaše Građanskog, koji su noć proveli u Beogradu, očekivani sportski dan pretvorio se u borbu za goli život. Prema sjećanjima, jutarnja tutnjava bombi zatekla ih je u hotelu Prag. Zajedno s ostalim gostima i osobljem, spas su potražili u podrumu, slušajući potrese i lomljavu koji su parali grad. Kad se prvi val napada smirio, iskoristili su priliku da u općem rasulu i panici pronađu način za povratak u Zagreb.
Derbi nikada nije odigran, a sezona 1940./1941. službeno je prekinuta. Bio je to ne samo kraj jedne utakmice, već i simboličan kraj posljednjeg prvenstva Kraljevine Jugoslavije. Nogomet, kao i cijela država, utonuo je u mrak četverogodišnjeg sukoba koji će iz temelja promijeniti sve.
Samo dva tjedna prije tog kobnog dana, ništa nije dalo naslutiti tako brzi i tragičan kraj. Reprezentacija Jugoslavije, popularni "Plavi", odigrala je svoju posljednju prijeratnu utakmicu. Na stadionu BSK-a, istom onom na kojem se trebao igrati derbi, 23. ožujka 1941. Jugoslavija je ugostila su Mađarsku u sklopu Dunavskog kupa. Pred osamnaest tisuća gledatelja, susret je završen rezultatom 1:1, a jedini pogodak za domaćine postigao je Svetislav Valjarević.
Za reprezentaciju Jugoslavije nastupila su petorica igrača Građanskog, Brozović, Jazbinšek, Đanić, Cimermančić i Wölfl (na fotografiji), te još jedan Hrvat, Ernest Dubac , tada igrač beogradskog BSK-a.
Bila je to utakmica odigrana u atmosferi teške neizvjesnosti, ali i nade.
- Mogli smo ih pobijediti, a zadovoljni smo i ovim, jer smo uhvatili bar nešto, te tako nismo uzalud došli iz Zagreba - izjavio je nakon susreta branič Građanskog Ivan Jazbinšek.
Malo tko je tada mogao zamisliti da je to bio posljednji put da će igrači iz cijele zemlje zajedno nositi državni dres prije nego što ih rat stavi na suprotstavljene strane.
Travanjski početak rata označio je definitivan kraj jedne nogometne ere. Prvenstvo Kraljevine Jugoslavije, koje su od 1923. godine obilježili velikani poput BSK-a, Jugoslavije, Građanskog, Hajduka, Concordije i HAŠK-a, više nikada nije nastavljeno. Tijekom okupacije, nogomet se nastavio igrati u fragmentiranim, nacionalnim ligama, poput Srpske lige u okupiranoj Srbiji i prvenstva NDH.
Nakon oslobođenja 1945. godine, nove komunističke vlasti provele su potpunu reorganizaciju sporta. Mnogi slavni prijeratni klubovi, uključujući BSK i Građanski, ugašeni su zbog djelovanja tijekom rata ili povezanosti sa starim režimom. Na njihovim temeljima i slavi nastali su novi, državno podupirani sportski kolektivi koji će dominirati poslijeratnom scenom, poput Partizana i Dinama.
Na prvu utakmicu obnovljene reprezentacije čekalo se do 9. svibnja 1946. godine, simbolično na Dan pobjede nad fašizmom. U Pragu je nova Jugoslavija odmjerila snage s Čehoslovačkom, starim rivalom koji joj je prije rata redovito nanosio teške poraze. No, u novoj eri, pred pedeset tisuća gledatelja, Jugoslaveni su slavili s 2:0, golovima Koste Tomaševića i legende Crvene zvezde Rajka Mitića.
U toj utakmici za reprezentaciju Jugoslavije zaigrali su vratar Monsider, zatim I. Horvat, Pleše i Kacian iz Dinama, te Frane Matošić i Kokeza iz Hajduka, uz još jednog Hrvata – Stjepana Bobeka iz Partizana.
Bio je to početak novog poglavlja, trijumf života nad smrću i sporta nad razaranjem. Ta pobjeda u Pragu bila je konačna potvrda da je rat, koji je započeo onog jutra kada je jedna nogometna utakmica otkazana, napokon bio gotov. Derbi između BSK-a i Građanskog ostao je upisan u povijest kao utakmica koja nikada nije odigrana – tihi spomenik vremenu kada je zvuk sirena za zračnu opasnost nadjačao zvižduk suca.
Nebitan podatak, nema živih, ali kad su agresori i zločinci došli u ZG arkan i vučić pod zaštitom milicije, a ta politika i danas vlada u bratskoj državi yugokomunista. Dli je previše za očekivati od dnonovinara nešto o okupaciji Crne Gore.