Mirko Novosel stvorio je remek-djelo koje se sada urušava i od kojega svi bježe

Neke se sličice urežu za cijeli život. U ovom slučaju prvog u cijelosti odgledanog sportskog prijenosa bila je to scena kad Cibona osvaja prvi naslov prvaka Europe, a čovjek u svjetloplavom džemperu s istekom posljednje sekunde finala u Ateni utrčava u teren s podignutim rukama, da bi se zatim našao na rukama navijača koji su i po dva dana putovali iz Zagreba preko Skoplja do Grčke da bi vidjeli povijest i pad Reala. I ne samo iz Zagreba. Iz svih gradova i krajeva u kojima je Cibona stekla navijače.

Tu se rodila i ljubav prema košarci i sva ona subotnja popodneva uz TV, roditeljska smirivanja u stilu: "Daj, nemoj tako vikati" sve do plača zbog poraza od Jugoplastike. Jednom je čak i susjeda rekla: "Je l' moguće da se tako malo dijete može toliko uzrujati zbog košarke?" Cibona je bila remek-djelo Mirka Novosela, koji je toliko toga za života postigao da je čak i fenomenalna monografija Zorana Kovačevića bila malo da bi se dočarala nemjerljiva doza posvećenosti i fanatizma čovjeka kojem su šanse za uspjeh bile zapravo vrlo male. Iz današnje perspektive još je nevjerojatnije što je napravio i što je na svom trenerskom vrhuncu predstavljao. Vlado Stenzel, Mirkov prijatelj i vršnjak iz djetinjstva u Agramu, također olimpijski pobjednik, upriličio je prije malo više od godinu dana zajedničko druženje u kavani hotela Dubrovnik.