Nešto starija sportska zajednica Vitomira Spasovića zna kao džudaša Mladosti i možda i najvišeg džudaša kojeg smo ikad imali (202 cm). Pravosudna zajednica pak zna ga kao voditelja Odjela za osiguranje pravosudnih tijela Ministarstva pravosuđa. Predškolci i osmoškolci pak za njega su čuli kao autora 20-ak dječjih knjiga za djecu predškolskog i školskog uzrasta "Mali sportaši" i "Olimpijske priče".
Nakon slikovnica naslovljenih s "Priče o Hajduku", "Dječak s otoka Madeira", "Snježna kraljica", "Bosonogi Pele", "Srebrni iz Rusije", "Brzi Ola", "Super Luka", "Legenda o Kreši"... na police knjižara stigla je i slikovnica posvećena Draženu Petroviću. Tvrdoukoričenu knjigu "Naš Dražen" Vitomir je predstavio na prigodnoj lokaciji, u Muzejsko-memorijalnom centru "Dražen Petrović".
Pouka o vezivanju pojasa
Glavna publika Spasoviću bili su učenici drugog razreda iz OŠ "Grigor Vitez", a znatiželjnim kikićima predstavio ga je Marko Petrović, voditelj Draženova muzeja. Pozdravnu riječ gostima uputila je i Draženova majka Biserka:
– Neka mi odrasli ne zamjere, ali djeca koja dolaze u ovaj muzej moja su najveća radost. S njima moramo puno raditi jer sve što odnesu kući s ovog mjesta pratit će ih cijeli život.
A klinci su doista s velikim zanimanjem pratili što govori Toni Kukuljica, glumac iz kazališne predstave o Draženu, koji je prepričao sadržaj slikovnice, a samim time i Draženovu karijeru. Ono što u slikovnici nije rečeno iz razumljivih razloga, a jako je zanimalo klince, bilo je kako je legendarni košarkaš stradao. Iz mlađahnog mnoštva to smo pitanje čuli više puta, a odgovora se prihvatio učenik Ivica Letica:
– Bilo je tog dana loše vrijeme i Dražen se vozio u autu u Njemačkoj. Onda je jedan teretnjak skrenuo preko ograde i na njega je naletio auto u kojem je Dražen kao suvozač spavao. Nije bio zakopčan pa je izletio kroz prozor.
Koliko god ovo bila bolna istina za obitelj Petrović i sve ljubitelje hrvatskog sporta, jedan osmogodišnjak prepoznao je poruku priče, a to je da se u automobilu svi moramo vezati. Jednako snažna je i ona Draženova poruka koja kaže da se mladi trebaju baviti sportom te da moraju biti uporni i ustrajni jer jedino tako mogu ostvariti svoje snove...
Dovoljno je bilo pitati jednog mališana čime se bavi da i svi ostali krenu podizati ruke. Kad su čuli da su Dražen i stariji brat mu Aco išli u glazbenu školu, čuli su se iz publike oni koji sviraju klavir, gitaru... Mali Ivica jasno i glasno je rekao:
– Ja sam trenirao u Ciboni, a kada mi nisu pokazali kako šutirati, onda sam prešao u Cedevitu Junior.
I dok su tako stizale objave o tome tko što trenira – karate, džiju džicu, rukomet – sve nazočne nasmijala je jedna iskrena objava:
– Ja ne treniram ništa.
No nije isključeno da će nakon što uzme u ruku ovu slikovnicu, i nakon odgledanog prigodnog crtića "Dražen", i ovaj malac početi nešto trenirati.
– Djeca se sve manje kreću, a tko nije u sportu, taj nije aktivan. I zato sam ja pokrenuo Udrugu "Pokret – aktivan i zdrav". Vidjevši da u javnosti nema previše koristi od toga da pričamo o tome kako je sport zdrav, ja sam odlučio pričati priče o poznatim sportašima i njihovim karijerama. Događa se da djeca čak i ne prepoznaju sportaša o kojem je riječ, ali zaintrigira ih njegova priča – kazao nam je Vitomir Spasović, ističući umjetnički doprinos svog dugogodišnjeg suradnika akademskog slikara Matije Dražovića.
Kakva je bila vjenčanica?
Kako se pak jedan kineziolog i pravosudni policajac upustio u ovaj izdavački serijal?
– Isprva sam ja samo bio urednik četiriju knjiga koje je napisala Milka Babović. Poslije smo išli sa slikovnicama "Mali sportaši", u kojima predstavljamo 26 olimpijskih sportova. Krenuli smo "slučajno" od džuda i nastavili s ostalim sportovima, da bismo i tako pomogli klincima pri izboru sporta kojim će se baviti.
Najzabavniji dio ove promocije bile su reakcije osmoškolaca na rani dio priče o Draženu. Naime, kada je glumac Kukuljica kazao da su se Draženovi roditelji, Biserka i Jole, upoznali na Praznik rada 1958. godine, odmah je jedna djevojčica postavila pitanje:
– A kad je bilo vjenčanje?
– Vjenčali smo se već za godinu dana, a na vjenčanju je bio Aco, koji se već bio rodio – rekla je mama Petrović.
Kako znatiželji mlađeg dijela publike nije bilo kraja, čulo se i ovo pitanje.
– Kakva je bila vjenčanica?
Ta pitanja postavljala je Ema Volarević, kojoj je pripala ta čast da u ime svog razreda preuzme košarkašku loptu s Draženovim likom.