Teška nesreća Lindsey Vonn na spustu tijekom Zimskih olimpijskih igara u Milanu izazvala je žestoku reakciju bivšeg svjetskog prvaka u klizanju, Erbena Wennemarsa. Prema njegovim riječima, Amerikanka uopće nije smjela startati.
"Gledati ovo bilo je strašno, užasno", izjavio je Wennemars. "Slike su me šokirale i moram priznati da sam i bijesan. Bijesan sam na organizaciju, bijesan sam na američku reprezentaciju. Smatram da je potpuno neodgovorno da su je pustili da se spusti s te planine."
Vonn je prije Igara zadobila tešku ozljedu, uključujući puknuće križnih ligamenata, no unatoč tome odlučila je nastupiti. To je, kaže Wennemars, potpuno nerazumno.
"Radi se o 41-godišnjoj ženi, ali to ne mijenja činjenicu da je izložena ekstremnom riziku. Svi ju hvale, svi žele da briljira, ali ona je doslovno žrtvovana. Pustili su je da se spusti s te planine i to je potpuno neodgovorno", nastavlja bivši sportaš.
Wennemars smatra da joj je trebalo jasno reći da je medicinski nemoguće ići dolje: "‘Najbolja si spustašica svih vremena, dobit ćeš počasni pljesak na Olimpijadi, ali ne smiješ riskirati’, to je bilo ono što su joj trebali reći."
Dok bivša olimpijska klizačica Ireen Wüst smatra da je Vonn dobro poznavala svoje tijelo i da je testovima i treninzima dokazala spremnost za start, Wennemars je drugačijeg mišljenja.
"Gledate li kako je stajala na startu, kako se klimala kroz prve zavoje i na kraju tako teško pala. Ovo je potpuno neodgovorno", zaključuje.
Prema Wennemarsu, liječnici i Međunarodni olimpijski odbor trebali su spriječiti ovakav scenarij: "Svi žele priču o heroju, ali nitko ne smije riskirati ljudski život. Nadam se da će se oporaviti i ponovno normalno hodati, jer ono što sam vidio bilo je strašno."
Najopasnija laž u vrhunskom sportu glasi: “Ako je sportaš pristao, sve je u redu.” Nije. Sportaš koji je proveo život pomičući granice boli nije objektivan sudac vlastitog tijela. Njegov kompas je kalibriran na “još malo mogu”, čak i kad tijelo vrišti da ne može. Zato postoje liječnici, savezi i organizatori. Ne da bi klimali glavom, nego da bi – kad treba – rekli ne. Ali “ne” je najnepopularnija riječ na Olimpijadi. Ona ne puni naslovnice. Ne prodaje reklame. Ne gradi mitove. Zato se umjesto toga gradi priča o hrabrosti. O ženi koja “zna svoje tijelo”. O iskustvu koje nadoknađuje ozljedu. O “posljednjem plesu”. Sve dok kamera ne uhvati nestabilne zavoje, drhtava koljena i pad koji izgleda kao upozorenje koje je došlo prekasno. I onda se svi zgražaju. Svi su šokirani. Svi su “bijesni”. Ali sustav ostaje isti. Jer problem nije u jednoj utrci. Problem je u kulturi koja slavi sportaše tek kad se slome. Koja više cijeni nastup nego dugoročno zdravlje. Koja voli heroje – ali ne voli odgovornost.