Jedan od zanimljivih košarkaških gostiju ulcinjskog Mundijala prijateljstva bio je Teoman Alibegović (58), rođeni Zeničanin koji je koji je osam godina igrao za reprezentaciju Slovenije i treći je strijelac u povijesti nacionalne selekcije naših sjevernih susjeda, prvi do Luke Dončića i Gorana Dragića. Nakon što se njegova obitelj preselila iz Zenice u Jesenice, gdje je pohađao osnovnu školu, s 15 godina se priključio juniorskom sastavu ljubljanske Olimpije. Nakon dvije godine, preselio je u Sarajevo kamo je otišao zbog Mirze Delibašića ali je taj klub i napustio zbog Mirze, otišavši studirati na američki koledž Oregon State.
Po povratku u Europu zaigrao je za bolonjski Fortitudo, potom je, kao drugi strijelac talijanskog prvenstva prešao u berlinsku Albu a nakon tri sezone uslijedio je angažman u istanbulskom Ülkeru što govori o kakvom je igračkom kalibru, krilu od 207 centimetara, bila riječ.
Kao vršnjaku Dina Rađe i godinu starijem od Tonija Kukoča, Alibegović je bio suigrač dvojice slavnih Hrvata u juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije koja je 1987. osvojila naslov svjetskih prvaka.
- Kako ja to volim reći, to je leglo Krešimira Ćosića koji je i kao seniorski izbornik obilazio gradove i rado radio s nadarenim igračima. No, treba reći da je nas devetoricu selektirao Rusmir Halilović. Svojim igrama u Bormiju mi smo potaknuli slavnog talijanskog novinara Campanu da za nas upotrijebi izraz "Bijeli Harlem".
Izbornik te selekcije "wunderkinda" bio je Svetislav Pešić koji će kasnije s Njemačkom biti prvakom Europe (1993.) a sa Srbijom i Crnom Gorom (2002.) prvak svijeta. A popularni Kari je Alibegoviću bio trener u berlinskoj Albi. U čemu je njegova trenerska tajna?
- Kari je bio trener koji nikad nije išao prečicom do uspjeha već uvijek težim putemm išao je kontra tendencija. Uvijek je bio tvrd, gurao svoje i kao takav je imao puno neprijatelja ali i prijatelja. Svjetsko prvenstvo u Bormiju 1987. bili su njegovi trenerski počeci. Zanimljivo je da je on to proljeće smijenjen u Bosni i da smo mi to na pripremama saznali prije njega pročitavši u tadašnjem "Sportu". A baš u tom trenutku nas nekoliko bilo je s njim u automobilu pa smo taj dnevni list skrivali od njega. Zapravo, pobjegli smo iz auta i ostavili novine u njemu. No, nakon što je s nama postao svjetskim prvakom potražnja za njim je porasla pa je preuzeo reprezentaciju Njemačke.
A Kari je s "Deutschlandom" postao prvakom Starog kontinenta.
- Od zemlje koja je bila svjetskim prvakom u nogometu i rukometu, Njemačka je odjednom postala prvakom Europe u košarci zahvaljujući ponajprije Svetislavu Pešiću. A nakon tog uspjeha on mi je ponudio da ja iz Italije idem u "nekakvu" Albu a kad je u tu momčad na mjesto razigravača doveo Sašu Obradovića naša igra je dobila smisao i mi smo osvojili Kup Radivoja Koraća i to baš protiv Stefanela Boše Tanjevića. A on je nakon te utakmice otišao do trećeg navijačkog reda da bi čestitao mojoj majci.
Kaže da ga je Saša Obradović kupio za sva vremena tijekom jednog klupskog turnira u Beogradu.
- Bile su to još ratne godine i mi smo dobili poziv da sudjelujemo na turniru na kojem je Real Željku Obradoviću zabranio sudjelovati. Ja prvo nisam htio igrati jer su mi prijetili Srbi, razbili su mi auto, dobio sam na desetine prijetećih poruka a onda su se javili i muslimani. No, ja sam na taj turnir ipak otišao a mi smo u našoj pratnji imali šestoricu ljudi iz specijalne policije. Kad su neki zvezdaši krenuli vrijeđati me Saša Obradović je stao ispred njih rekavši im kako ih nije sram. On je preuzeo moj križ a ja sam na koncu bio proglašen za najboljeg igrača tog turnira i zavrijedio aplauz dvorane, publike koja je ipak predstavljala većinu.
Zanimljivo je da je u onoj utakmici u kojoj je Amerikancima zabio 11 trica Kukoča čuvao kasniji specijalist za obranu Gary Payton s kojim se Teo, već te jeseni, susreo na Oregon State Universityju. Kako je uopće dospio na američki koledž?
- Nisam bio zadovoljan kako su se u Bosni stvari odvijale po mene pa sam kradom otišao do Beograda i položio onaj nužni ispit iz poznavanja engleskog jezika i sutradan se vratio u Sarajevo. Pošto su mi u klubu blokirali račun ja sam otišao u Njemačku na bauštelu da zaradim novce za put u Portland.
A Teo će u Portlandu biti u isto vrijeme kad i Dražen Petrović kao igrač NBA momčad Portland Trail Blazers.
- Ja sam s Draženom proživljavao one njegove teške trenutke neigranja a družili smo se i za vrijeme onog kvalifikacijskog turnira u Wroclawu gdje smo se natjecali tko će biti najbolji strijelac. Prije finalne utakmice imao sam 17 koševa više a on mi je rekao da neću biti najbolji strijelac. No, ja sam postigao 20 i nešto koševa a on 30 i nešto pa sam najbolji strijelac ipak bio ja. Nakon toga bio je toliko ljutit da me nije pozdravio. No, u varšavskoj zračnoj luci pojeli smo nešto zajedno nakon čega su oni otišli za Frankfurt a mi za Beč. Kako sam došao kući u ranu zoru dočekala me moja Lejla u suzama kazavši mi da je čula da je Dražen stradao. Autentičnost vijesti potvrdio mi je njegov menadžer Warren LeGarie kojeg sam nazvao.
Teoman Alibegović sa suprugom Lejlom ima tri sina, i sva trojica su košarkaši, a onaj najstariji igra za Bosnu i Hercegovinu. Kako to da je otac igrao za Sloveniju a sin Amar za BiH a imao je opciju igranja za Italiju i Sloveniju?
- To je i stvar obećanja kojeg je Amar još kao dijete dao svom djedu, ocu moje supruge, bivšem vrataru Sarajeva Refiku Mujkiću iz naraštaja Musemića i Muzurovića. Osim golova, Refik je Amaru i nećaku mu Luki Garzi u dvorištu složio i neki koš i oni su uživali igrajući košarku. "Vi ste moji bosančerosi", govorio im je djed Refik. Ja sam pak igrao za Sloveniju jer sam ondje stasao u igrača. Osim toga, ondje su mi živjeli roditelji a brat i sestra su u Sloveniji živjeli. Osim toga, mene iz BiH nitko nije ni zvao a od slovenskog predsjednika Milana Kučana, nakon osamostaljenja zemlje, dobio sam jednu od prvih slovenskih putovnica.
Kad su u pitanju nastupi za nacionalne vrste, Teo je imao ovo za reći:
- Ja sam dijete drugačijeg kulta sporta i reprezentacije. Najveća razlika u igri je ta što su nekad momčadi izbacivale pojedince a sada pojedinci čine momčad. Nije mi drago vidjeti da reprezentacija BiH ovisi o dnevnih raspoloženja i zvjezdanih "menstruacija". Neki mladi ljudi ne pristaju na ugovore od 10 milijuna dolara nego se cjenkaju a mi nismo znali ni napisati brojku s toliko nula. Ovi današnji igrači morali bi znati da postoji nešto veće od milijuna a to je domovina. A Nurkić je jedan od tih koji je to shvatio. Mlad je otišao u NBA gdje je i sazrio.
KOga ovo zanima