Potpisivanje sporazuma o produljenju suradnje između Kliničke bolnice Merkur i Hrvatskog olimpijskog odbora bio je puno veći događaj od formalnosti potpisivanja ugovora. Potpisali su ga čelni ljudi spomenutih ustanova, ravnatelj prof. dr. sc. Mario Starešinić i predsjednik dr. sc. Zlatko Mateša. Jer, oko njih, iza njih, ali i ispred njih sjedila je medicinska i sportska elita. S jedne strane najbolje što ima ovaj medicinski centar izvrsnosti, a s druge nešto od najboljeg što nudi hrvatski sport. Tako su podršku ovoj suradnji došli dati i braća Sinković, strijelac Glasnović, gimnastičar Možnik, odbojkašica Poljak, rukometašica Bubalo, stolnotenisač Primorac, košarkaši Vranković, Simon i Žorić. A uz njih bili su tu i čelni ljudi nacionalnih sportskih loptačkih sportova (Kustić, Graovac, Rukavina, Žanić)...
Sve njih, na radost nazočne ministrice zdravstva Irene Hrstić, na jednom mjestu okupili su predsjednik i tajnica Zdravstvene komisije HOO-a prim. dr. Miran Martinac i Mimi Vurdelja, inače dobitnica i Nagrade grada Zagreba za svoj rad sa sportašima. Zavidnoj galeriji sportskih veličina pridružio se, u posljednji čas, i Tin Srbić, koji je, zbog obnovljene ozljede ključne kosti, morao odustati od nastupa na osječkom izdanju Svjetskog kupa.
– Nama sportašima to mirovanje pada teško pa sam upravo s treninga na kojem sam radio sve drugo što je moguće da me ne boli.
Kad smo već počeli govoriti o ozljedama, a o čemu bismo drugo sa sportašem usred bolnice razgovarali, Srbić je kazao da je jako važno da sportaš ima medicinski oslonac koju pruža HOO u suradnji s bolnicama i klinikama, a to je ustvrdio i Marijo Možnik, također prečaš, bivši europski prvak:
– Ja sam tijekom karijere dosta puta bio ozlijeđen jer sam za gimnastičara dosta visok i težak, a i radio sam preču koja je vrlo zahtjevna, tu su velike sile, a događa se i dosta padova. Srećom, nikad nisam ništa slomio, ali bilo je jako puno istegnuća, uganuća, a imao sam problema i s lumbalnim dijelom i ramenima. I zato mi je bila dosta važna preventiva, ali i da se u slučaju ozljede može brzo reagirati. Nama sportašima najveći je problem vrijeme, sezona ide, a natjecanja ne čekaju i tu sam zaista imao veliku pomoć Mimi Vurdelje, koja je u kontaktu sa svim tim bolnicama i liječnicima i već bih isti dan, najkasnije sutradan, bio na dijagnostici i usmjeren najboljim stručnjacima u tom području. Bitan je taj osjećaj sigurnosti, da ćete, ako dođe do ozljede, biti brzo obrađeni i dobiti najbolju moguću skrb. To je nama sportašima i psihološki jako bitno.
U bratskom tandemu Sinković ozljedama je skloniji stariji brat Valent.
– Pet-šest puta imao sam stres frakturu rebra, ozljedu kosti, što bi me izbacilo iz treninga mjesec do mjesec i pol. Bilo je i ozljeda leđa, što se može ubrzati terapijom, no kada je kost u pitanju, mirovanje je lijek.
Kada je Valent ozlijeđen, osim snažne volje za oporavak najvažnija mu je i dobra procjena kad se sportaš može vratiti.
– To je zapravo najteže kod sportaša. S više iskustva mogu i bolje procijeniti. Dok sam bio mlađi, htio sam se što prije vratiti. Kada se dogodila prva stres fraktura, to sam ispoštovao. Nakon nešto iskustva mislio sam da dovoljno znam, pa sam se počeo prerano vraćati, pa se to razvuklo. Najteže je sportašu mirovati jer se uvijek želiš što prije vratiti. Znao sam ja nastupiti i ozlijeđen, a sreća za nas veslače je da nemamo puno natjecanja, poput tenisača, pa se stignemo zaliječiti za ono sljedeće.
U Merkuru smo susreli još jednog olimpijskog pobjednika (u trapu), a Josip Glasnović predočio nam je koje su to najčešće ozljede u streljaštvu.
– To su ozljeda tetive lakta, takozvani teniski lakat. Puška ima četiri kilograma, a godišnje ispucate 20 tisuća metaka pa i više te je tu puno mikrotrauma. Ja sam imao teniski lakat na obje ruke. Tu su i ramena, kukovi, koljena od stajanja, i oni trpe. Kao strijelac moraš imati jaku statiku. Na moju sreću, ja sam morao zbog ozljede propustiti samo jedno Svjetsko prvenstvo.
Isto pitanje postavili smo i stolnoteniskom asu Zoranu Primorcu.
– Mi imamo rotacije tijela koje nisu prirodne. Stojiš u mjestu i stalno se vrtiš, stalno si u stavu u kojem ti pate koljena, leđa i ramena. Svi imamo problem s donjim dijelom leđa, ali i s ramenom, naročito sada, otkako se loptica povećala s 38 na 40 milimetara. Sada ima manje rotacija, ali se kod udarca traži više snage. Dakako, i kod nas je teniski lakat u pitanju. Sjećam se, jednom dva-tri tjedna nisam mogao otići na toalet, no kada se živac smiri, brzo se vratiš.
I Zoranova igračka dugovječnost pokazuje da je imao sreće s ozljedama.
– No ja sam od malih nogu inzistirao na fizičkoj pripremi, ponajviše radi prevencije i to mi je produljilo karijeru. Najviše me izbacila iz pogona mononukleoza, do tri mjeseca, a nakon što sam se vratio, više nikad nisam vratio energiju koju sam imao prije. Uzela mi je sigurno 20-30 posto energije za cijeli život. Najgore je od svega što ja nisam znao da imam mononukleozu pa je nisam odležao na vrijeme. U Birminghamu sam igrao tri finala, po 12 mečeva u jednom danu i kada je to završilo, ja sam kolabirao.
Poput Srbića, s ozljedom je na ovaj skup došao i Kruno Simon, najbolji košarkaš drugoligaša Samobora.
– Potrgao sam ligament koljena s 19 godina i tada na to nisam bio spreman. No s vremenom sam shvatio da je to normalno. Da kucnem o drvo, ja sam dobro i prošao, na čemu sam i zahvalan. Imao sam tek nekoliko manjih operativnih zahvata, ništa posebno. Sada mi je natečeno koljeno pa upravo idem na pretrage.