Kao i obično, kada im neuspjeh tako teško padne, navijači Hajduka lakoćom pronađu krivca. Ovaj put obrušili na Krovinovića, nekada je to bio Livaja, pa Ivušić..., iako zapravo pojedinac u momčadskom sportu u vrlo rijetkim slučajevima može biti isključivi krivac.
Kod Hajduka se čini kako je u pitanju naprosto stvar momčadskog pobjedničkog mentaliteta, lišenosti sposobnosti da se već dobivene utakmice ili situacije koje vode prema pobjedi uspješno privedu kraju.
Taj se limit povezuje s klasom na travnjaku, kao i s iskustvom kontinuiranog pobjeđivanja i osvajanja trofeja, a tu neprocjenjivu sportsku dragocjenost ne posjeduje velika većina Hajdukovih nogometaša, niti njihov trener. Naime, teško je očekivati da trener koji nikada nije osvojio niti jedan trofej, koji je u Hajduk došao iz šestoplasirane momčadi HNL-a, može bijelima preko noći ubrizgati šampionski mentalitet.
Ispada da koliko je Garcia prošlog ljeta zaslužio klupu Hajduka, zaslužili su je i Kovačević (Slaven Belupo) i Šafarić (Varaždin) – obojica su u prošloj sezoni bili ispred Istre na ljestvici. Pa čak i Carević, sigurno bolji poznavatelj stanja i mentaliteta Hajduka od Garcije.
Podsjetit ćemo: Hajduk je s Garcijom na klupi u četiri navrata u tri natjecanja ove sezone imao dobivene ili riješene utakmice, i onda u njima, primivši tri pogotka duboko u sudačkoj nadoknadi, uprskao stvar.
Rijeka je bila najupečatljiviji primjer Hajdukovog nesnalaženja u obećavajućim situacijama, ali na isti način Hajduk je primjerice bio prokockao pobjedu nad Dinamom u Maksimiru u sedmom kolu HNL-a. Tada je primio pogodak za 1:1 u 12. minuti sudačke nadoknade.
Da je primjerice dobio tu utakmicu, te da je nedavno imao moći i petlje nokautirati Varaždin kada je vodio s 1:0, sada bi imao i te kako dohvatljiv zaostatak za Dinamom.
Također, Hajduk je i prošloga ljeta u Tirani, u sudbinskoj europskoj utakmici s Dinamo Cityjem, imao 1:1 u 99. minuti – rezultat s kojim je imao prolaz, a onda je u produžecima primio dva gola i ispao. Pripomogao je tu i crveni karton Bambe, jednog od niza igrača nedostojnih Hajdukovog dresa.
Evo ta četiri primjera u kojima je Hajduk prokockao dobiveno:
Konferencijska liga:
Dinamo City – Hajduk 3:1 (1:0 Zabergja 14., 1:1 Karačić 99., 2:1 Qardaku 109., 3:1 Berisha 111.)
HNL:
Dinamo – Hajduk 1:1 (0:1 Šego 68., 1:1 Hoxha 90.+12)
Varaždin – Hajduk 1:1 (0:1 Rebić 23., 1:1 Tavares 40.)
Hrvatski kup:
Rijeka – Hajduk 3:2 (0:1 Pukštas 25., 1:1 Dantas 57., 1:2 Brajković 90.+5, 2:2 Fruk 90.+18, 3:2 Rukavina 90.+20).
Posve oprečan primjer je Rijeke, koja je svoj pobjednički mentalitet demonstrirala u posljednje dvije utakmice. Gubila je kod kuće i od Omonije, i od Hajduka, i u obje utakmice uspjela izvesti preokrete za pamćenje.
Da - reći će netko – ali Rijeka u prvenstvu ima 12 bodova manje od Hajduka. A kojem je hajdukovcu taj podatak može biti utjeha? Rijeka, kao ni Hajduk, ne može ove sezone biti prvak, ali je Rijeka još u Europi, od koje je nešto i zaradila, i još je u igri za trofej u Kupu. Hajduk će, evo, treću sezonu zaredom najvjerojatnije ostati bez trofeja. Možda ga je u tome spriječila upravo – sudačka nadoknada.
Dasoviću ne žvrljaj po papiru bez veze. Je, Gonzalo nije ništa osvojio, a Kovačević je osvojio ... što to točno, a ipak o njemu usprkos svih promašaja pišeš hvalospjeve. I pri tome Kovačević je u ruke dobio klub koji je reputacijom i rezultatima daleko iznad svih u HNL-u, ali ti njegovo neiskustvo nije sporno. Kako to, kako to? A da, gazda Boban...