Janica poput Herminatora

U petak je sve znala. Iako je ostala kratka tek devet stotinki sekunfe. Tiho, ispod glasa, šapnula je Vedranu Pavleku.
 - Vidjet ćeš sutra.
Subota je bila idealan dan, zacrtan negdje u Janičinim najljepšim snovima. Uvijek je uživala u spustu, spust je bio disciplina u kojoj je mogla spojiti svoje dvije najveće strasti. Mogla se utrkivati s drugima, ali je mogla i uživati u skijanju, brzini. Bog je poslao sunce iznad Bada da ugođaj bude potpun. Bila je to utrka zapisana u zvijezdama, prva pobjeda u Svjetskom kupu najbolje skijašice koju je svijet ikada upoznao.

Bilo bi i prije...
Da je ozljede i grozne operacije i bolesti nisu spriječile, taj uspjeh došao bi puno prije, svakako prije dvadeset četvrte godine junakinje hrvatskoga sporta. No, kad se dugo čeka, onda je i trijumf slađi, ali se u tom čekanju, možda, jave i sumnje. Iako je to kod Janice uvijek bilo kristalno jasno.
U svojoj najboljoj utrci života osvojila je zlato na Svjetskom prvenstvu u Santa Caterini u spustu, ali to zlato željela je potvrditi s pobjedom i u Svjetskom kupu. Bila je dva puta druga, jednom u Cortini na strmini u kojoj uživa, jednom u San Sicariju, na istoj stazi na kojoj će se za mjesec dana dijeliti olimpijska odličja. Dosta dobar znak, kombiniran s pobjedom iz Bada, zapravo perfektna najava opet velike veljače. Iako se činilo da nema idealnu liniju na stazi, bila je goropadna.

Nije tu kraj priče
Djelovala je poput Hermanna Maiera na stazi, činilo se kao da će izletjeti, promašiti vrata, ali vrijeme je bilo u zelenoj boji. Bila je to pobjeda na koju će se uvijek vraćati, 23. po redu u karijeri. Ne i posljednja.
Ima li uopće netko tko ne vjeruje da će Janica uskoro pobijediti i u jedinoj disciplini u kojoj u životu nije slavila - u superveleslalomu?