Kada je Arthur Fery kročio na travu All England Cluba na početku turnira 2026. godine, malo tko je mogao zamisliti da će upravo taj 23-godišnji mladić s pozivnicom postati središnja figura britanske sportske javnosti. Dva tjedna kasnije, nakon niza epskih pobjeda, Fery se našao u polufinalu najprestižnijeg teniskog turnira na svijetu, postavši tek peti Britanac u Open eri kojem je to pošlo za rukom. Njegov put bio je filmski - redom je pobjeđivao Damira Džumhura, zatim Otta Virtanena koji je prethodno izbacio četvrtog nositelja Bena Sheltona, a onda je u maratonu od pet setova slomio i Zizoua Bergsa. Vrhunac je uslijedio pobjedom nad bivšim trećim igračem svijeta Grigorom Dimitrovim, da bi u četvrtfinalu deklasirao devetog nositelja i finalista Roland Garrosa, Flavija Cobollija. Postao je tek drugi igrač s pozivnicom u povijesti koji je stigao do polufinala Wimbledona, ponovivši podvig legendarnog Gorana Ivaniševića iz 2001. godine.
- Svaki meč je sve bolji i bolji. Jednostavno ne mogu vjerovati - rekao je nakon pobjede.
Ono što ovu priču čini još posebnijom jest Feryjeva neraskidiva veza s mjestom na kojem je ostvario snove. Rođen je u Sèvresu kraj Pariza, no njegova se obitelj preselila u London kada je bio star svega mjesec dana, i to upravo u Wimbledon. Odrastao je doslovno pet minuta hoda od stadiona, a kao dječak je pohađao prestižnu King’s College School, koja se također nalazi u neposrednoj blizini. Ta blizina doma pružila mu je rijedak luksuz tijekom turnira; umjesto boravka u hotelima, nakon svakog iscrpljujućeg meča mogao se odvesti kući za desetak minuta. Njegova povezanost s turnirom seže duboko u djetinjstvo. Kao sedmogodišnjak, bio je u publici na terenu broj 18 tijekom povijesnog, najdužeg meča svih vremena između Johna Isnera i Nicolasa Mahuta. Sada, 16 godina kasnije, on je taj koji stvara povijest na Centralnom terenu, a tribine ispunjene poznatim licima iz susjedstva navijaju za svog lokalnog dečka.
- On je 'Wimbledon boy'. Ovdje je išao u školu, počeo je igrati na terenima pored. Sve ovo pripada njemu - s ponosom je istaknuo njegov otac Loïc.
Tenis mu je, bez sumnje, u krvi. Njegova majka, Olivia Fery, i sama je bila profesionalna tenisačica, nastupivši na Roland Garrosu početkom devedesetih. Otac, Loïc Fery, ugledni je francuski poduzetnik, multimilijunaš i osnivač hedge fonda, ali i strastveni zaljubljenik u sport te predsjednik francuskog nogometnog prvoligaša Lorienta. Unatoč odrastanju u sjeni uspješnog oca, Arthur je svojim radom i talentom gradio vlastiti put.
- Često su mu govorili da je 'sin od'. Oduševljen sam što sada postajem 'otac od' - emotivno je izjavio Loïc, sažimajući ponos cijele obitelji.
Ta podrška, ali i sportska pozadina, pružili su mu temelje, no put do vrha bio je isključivo njegov. Dok je kao dječak čak predstavljao Francusku u uzrastu do 12 godina, s vremenom se potpuno stopio s britanskom kulturom.
- Sada se osjećam vrlo, vrlo britanski. Treniram u Nacionalnom teniskom centru, savez mi je puno pomogao. U srcu se osjećam kao Britanac - jasno je poručio Fery tijekom turnira.
Nakon juniorske karijere u kojoj je osvojio pet pojedinačnih i pet naslova u parovima te dosegao 12. mjesto na svijetu, Fery je donio čudnu odluku. Umjesto izravnog prelaska u profesionalce, odlučio se za američki sveučilišni sustav. Upisao je prestižni Stanford, gdje je studirao znanost, tehnologiju i društvo, istovremeno se razvijajući u jednog od najboljih sveučilišnih tenisača u zemlji. Tamo je, pod mentorstvom legendi igre parova, braće Boba i Mikea Bryana, brusio svoju igru. Svjestan svog nedostatka visine u sportu kojim dominiraju divovi - sa 175 centimetara bio je četvrti najniži igrač u glavnom ždrijebu Wimbledona - Fery je razvio svestran stil igre, s naglaskom na voleje i osjećaj za igru. Njegov trud se isplatio; postao je prvi igrač Stanforda nakon Boba Bryana koji je dosegao prvo mjesto na nacionalnoj NCAA ljestvici.
Prijelaz u profesionalne vode bio je postupan i zahtijevao je puno strpljenja. Prvu pobjedu na razini ATP Challenger Toura ostvario je 2023. godine, a iste je godine debitirao u glavnom ždrijebu Wimbledona, gdje je u prvom kolu izgubio od trećeg nositelja Daniila Medvedeva. Pravi proboj započeo je 2025. godine. Tada je na Wimbledonu ostvario svoju prvu Grand Slam pobjedu, iznenadivši 20. nositelja Alexeija Popyrina, što je tada nazvao "svojim najponosnijim danom". Mjesec dana kasnije osvojio je svoj prvi Challenger naslov u kolumbijskoj Barranquilli, a u rujnu je debitirao za britansku Davis Cup reprezentaciju, donijevši pobjedu protiv Poljske. Godinu je završio unutar top 200, što mu je osiguralo mjesto u kvalifikacijama za Australian Open. Tamo je početkom 2026. prošao tri kola kvalifikacija bez izgubljenog seta, a zatim je u prvom kolu glavnog turnira pobijedio, ironično, upravo Flavija Cobollija.
Wimbledonski pohod 2026. godine bio je priča za sebe. Nakon što su Jack Draper i Emma Raducanu otkazali nastup, a ostali britanski predstavnici ispali u prvim danima, Fery je postao posljednja domaća nada, spasivši Britanski teniski savez (LTA) od najgoreg Wimbledona u povijesti. Pritisak ga nije slomio; naprotiv, hranio se energijom s tribina. Njegov meč trećeg kola protiv Zizoua Bergsa bio je drama u pet činova koja je trajala gotovo četiri i pol sata. Fery je dva puta gubio break u četvrtom setu, ali se čudesno vraćao, nošen frenetičnom publikom. Upravo je u tom meču do izražaja došao i njegov neobičan medicinski problem - sklonost krvarenju iz nosa u trenucima visokog stresa. Krvarenje se pojavilo tri puta, zahtijevajući medicinske stanke, što je dodatno frustriralo njegovog protivnika. Ipak, Fery je ostao smiren i izborio pobjedu koja mu je donijela sudar s Dimitrovim na Centralnom terenu. Tamo je, pred očima Rogera Federera, odigrao meč života i srušio velikog favorita.
Četvrtfinalni dvoboj protiv Flavija Cobollija bio je kruna njegova turnira. Iako je Talijan bio deveti nositelj i finalist Roland Garrosa, Fery je u meč ušao s psihološkom prednošću pobjede iz Australije.
- To mi je dalo malo samopouzdanja. Znao sam da mogu - rekao je.
Na terenu je djelovao superiorno, odigravši gotovo savršen meč i pomevši suparnika u tri seta. Ova pobjeda promijenila mu je karijeru iz temelja. Osigurala mu je ulazak u top 40 svjetskih tenisača i status britanskog broja jedan, ispred Camerona Norrieja. Financijski, zaradio je najmanje 480.000 funti, što je ogroman skok u usporedbi s njegovom ukupnom zaradom u karijeri do tada, koja je iznosila oko 650.000 funti.
Izvan terena, Arthur Fery je miran i staložen mladić. Otac ga opisuje kao osobu koja ne voli galamu i najbolje funkcionira u svom "mjehuru", što njegov trenerski tim, predvođen Benoitom Foucherom i Jeroenom Benardom, poštuje.
- Ima igrača koje treba bodriti. On nije jedan od njih - kaže Loïc.
Ta smirenost vidljiva je i u načinu na koji se nosi s problemom krvarenja iz nosa, koji njegov tim planira medicinski tretirati nakon turnira. Priznaje da je to neugodno i za protivnika, ali ističe da je izvan njegove kontrole. U slobodno vrijeme, Fery je strastveni pratitelj drugih sportova, uključujući nogomet, košarku, Formulu 1 i pikado. Iako kaže da navija za Chelsea, dodaje da nije "veliki navijač". U polufinalu ga je čekao drugi igrač svijeta i prvak Roland Garrosa, Alexander Zverev, no bez obzira na ishod, Fery je već bio pobjednik. Dječak koji je odrastao sanjajući u sjeni wimbledonskih tribina, postao je njihov kralj.