Portal DW.com objavio je zanimljvi tekst u kojem su još jednom potvrdili kako je Hrvatska, proporcionalno broju stanovnika najveći rasadnik nogometnih talenata na svijetu. U tesktu se također napominje kako hrvatskom nogometu prijeti pomor talenata zbog loše adaptacije igrača na seniorski nogomet nakon što prerastu juniore. Tekst prenosimo u cijelosti:
Hrvatska je proporcionalno najuspješniji izvoznik nogometaša na svijetu, nedavno je potvrđeno autoritetom švicarskoga Međunarodnog centra za sportske studije (CIES). U apsolutnom iznosu, ona prema tome i dalje zauzima visoko 10. mjesto na svjetskoj ljestvici. Stoga ne čudi što je ta zemljica s oko 3,8 milijuna stanovnika, otprilike koliko ima jedan Berlin, uvjerljivo iskočila na sam planetarni vrh nogometno-kadrovske proizvodnje, kad se u obzir uzmu demografski razmjeri. Samo u ovom desetljeću po inozemnim klubovima zaigralo je 855 igrača iz Hrvatske, što mnogi rado pripisuju bogomdanom talentu.
Bez namjere da ulazimo u razloge takve frapantne uspješnosti, međutim, radije usmjeravamo pažnju na jednu pritom neizrečenu činjenicu: hrvatski nogometaši ne razvijaju se zahvaljujući sustavu koji ih podržava, nego usprkos njemu. Nerijetko se inače spominje katastrofalna infrastruktura, prije svega travnjaci za igru po Hrvatskoj, ili prvoligaški klubovi koji katkad nemaju dovoljno novca za isplatu redovne plaće svojim igračima. Država još ne uspijeva, ako to uopće želi, izaći na kraj s kriminalna umreženošću pojedinih menadžera i sudaca ili klupskih funkcionara, ali izvoz se svejedno ne usporava.
Rekordni izvoz igrača i – pomor talenata
Dok se tako veliča magična predestiniranost Hrvata za nogomet, dakle, osmotrit ćemo drugu stranu medalje, npr. one srebrne ili pak brončane, za kakve se na Mundijalima izborila već i samo aktualna reprezentativna generacija. „Istina je, neupitno smo svjetski fenomen, ali ponavljanjem toga nećemo riješiti probleme koji se gomilaju“, rekao nam je na ovu temu Mario Jurić, predsjednik Hrvatske udruge Nogometni sindikat. Riječ je o prvoj i jedinoj sportsko-sindikalnoj organizaciji u Hrvatskoj, čije je osnivanje svojedobno inicirao nekadašnji reprezentativac Dario Šimić, ujedno njezin prvi predsjednik.
„Znate, posljednja generacija koju smo pratili", nastavlja on, „imala je prolaz iz juniorskog do seniorskog ranga za samo njih 75 od 1057. To je pomor talenata! Drugim riječima, imamo ogroman prostor za još veći iskorak, a ne da samo pričamo o tome koliko ih odlazi van. I pritom nije posrijedi isključivo problem infrastrukture. Da jest, bogate zemlje bile bi ispred nas po razvoju igrača.“ No predsjednik HUNS-a napominje da je mladim igračima bitno osigurati razne životne mogućnosti da bi uopće ostali u profesionalnom treningu. Najveći postotak odustajanja bilježi se između navršene 18. i 22. godine.
Sindikalno školovanje za drugu karijeru
U tom smislu HUNS se fokusira na jedan naknadni cilj - podršku za drugu karijeru, nakon prestanka igračke tj. natjecateljske. „Ipak, ne ide se s 35 ili 36 godina u mirovinu, a nogometaši tad završavaju s igranjem. Želimo da oni sami mogu očekivati bolju integraciju u društvo. Kad imate takvu perspektivu s 20 godina, lakše odlučite nastaviti s nogometom", kaže Jurić. HUNS se zato dao na poticanje osnivanja zasebnih studija za igrače, u kontaktu s raznim visokoškolskim adresama. Ne samo u RH, pa je studij sportskog menadžmenta za hrvatske igrače, zahvaljujući HUNS-u, jedno vrijeme izvođen i u Danskoj.
Suradnja s danskom vladom zasad nije nastavljena, ali nešto tome slično zacijelo ima rezona još više forsirati u samoj Hrvatskoj. Prema riječima Marka Jurića, dosad je niz hrvatskih igrača upravo u tom okviru završio svoje dodatno školovanje. U svakom slučaju, mladi ljudi u sportu ne bi se smjeli osjećati primarno kao roba na tržištu. A baš na to svodi se situacija s enormnim izvozom nogometaša, ako nije praćena brigom za njih na svim razinama važnim za njihov opći razvoj i dobrobit, ne samo igrački. Uostalom, druga karijera unutar potpunog radnog vijeka trebala bi trajati i duže od prve, igračke.
Medijski nogometni komentator Juraj Vrdoljak, koji studiozno prati (i) razvoj igrača u Hrvatskoj, za DW ističe da se pitanje razvojne faze mladih sportaša, s naglaskom na nogometaše, u Hrvatskoj kroz godine suočava s različitim tipom prepreka. Dugo vremena u prvom planu bio je potpuni izostanak makar individualne razvojne strategije klubova, čak i onih koji su se, bar deklarativno, profilom izjasnili kao razvojni. „Problem infrastrukture i manjka postavljene strategije razvoja samo dijelom je riješen nešto povećanim obujmom investicija“, govori Vrdoljak o novijem dobu u Hrvatskoj.
Komercijalizacija sportskog razvoja
„Ali, i dalje postoji snažan dojam da se te infrastrukturne investicije", dodao je, „odvijaju tek po ključu periodičnih i prije svega kozmetičkih potreba. Posebno bih kao nišu tog problema istaknuo sve prisutnije ograničavanje izvornog formativnog elementa u razvoju mladih sportaša, a to je platforma za igru." Naime, uslijed vala komercijalizacije i nedostatka osnovnog, tradicionalno javnog sadržaja poput igrališta ili plivališta, djeca nemaju poligon za razvijanje ni onog što je krucijalno. A to su, po mišljenju ovog analitičara, ljubav prema igri i rekreaciji, uz elementarne motoričke vještine.
On smatra da tu dolazimo do drugog najvećeg, pritom uvelike vezanog problema: „Razvoj mladih nogometaša danas je oblikovan diktatom profitabilnosti, gdje oni koji si mogu priuštiti zahtjeve ozbiljnog razvoja, što uključuje skupe individualne programe s osobnim trenerima, programe rehabilitacije i drugo, imaju prvenstvo prolaza kada se kreira klupski plan razvoja." Nadalje, u omladinskom sportu prednost imaju djeca čiji talent nosi tržišni potencijal koji će sutra donijeti profit. Vrdoljak drži kako nije slučajno da se onda i na hrvatskom tržištu pojavio fenomen glofiriciranja tzv. celebrity agenata.
Cijena dječjeg zdravlja
Medijska javnost u Hrvatskoj najvećim dijelom posve nekritički tretira slučajeve poput onog koji navodi Vrdoljak. Posrijedi je primjer Belinha, sedamnaestogodišnjeg dječaka iz Brazila, koji je doveden u zagrebački Dinamo s 14 godina, a nedavno je prebačen u drugoligaša Kustošiju. „Belinha je pod svoje menadžerske skute tad primio najglamurozniji domaći nogometni zastupnik, Andy Bara. S njegovim se talentom raspolaže kroz prizmu predodređene profitabilnosti, doduše na nešto drugačiji način nego što su to radili Barini prethodnici, danas bjegunci od pravosuđa", rezimira ovaj naš sugovornik.
„Ali logika je ista: ne postoji cijena zdravog mentalnog i fizičkog razvoja talentirane, kamoli ostale djece, koja će nadmašiti cijenu isforsiranog transfera i profita kojeg ona 'moraju' donijeti“, zaključio je Juraj Vrdoljak koji u tim aspektima vidi najveće probleme razvojnih putanji hrvatskog nogometa. U značajnom dijelu nogometne industrije u Hrvatskoj na snazi je očito krajnje pragmatična produkcija kadra s minimumom ulaganja za maksimum zarade. Takav pristup može donijeti izuzetnu materijalnu korist, ali i ljudski resursi imaju svoje granice, barem ako društvo želi i zdrav duh, a ne samo tijelo.