Zajedno s juniorskom europskom prvakinjom u bacanju koplja Vitom Barbić i paraolimpijcem Velimirom Šandorom, na panelu "Toyota Talk" porečkog Sport Festa gostovala je i najtrofejnija hrvatska mlada sportašica Jana Koščak. A 19-godišnja Varaždinka za sobom ima osvojene naslove svjetske i europske juniorske prvakinje (U-20) te europske mlađe juniorske prvakinje (U-18) u sedmoboju, a bila je i pobjednica Europskih igara mladih u skoku u vis, njenoj najdražoj disciplini od svih sedam.
– Vis mi je najdraži jer mi donosi najviše bodova.
Koju od sedam disciplina s najmanje entuzijazma trenira, a mora je trenirati?
– To je 800 metara jer su tu i najteži treninzi. To su trčanja dionica, ili duga ili kratka. Uglavnom, teško vam je kako god da uzmete. To su najmukotrpniji treninzi i mislim da ih ne vole ni ostali atletičari koji nisu trkači.
Tražim optimalnu kilažu
Jana ovog časa ima i liniju skakačice u vis pa nas je zanimalo kako u svojoj višebojskoj disciplini uspijeva pomiriti potrebe za brzinom, izdržljivošću i snagom.
– Dosta radim na tome da nađem neku kilažu koja bi bila optimalna za najbolju izvedbu. Da mogu visoko i daleko skočiti, dobro istrčati, ali i dobro baciti kuglu. Tu najviše odstupa kugla jer za koplje i ne treba imati veliku masu, ali za kuglu je dobro da ste stabilniji. Nastojim kuglu bacati najviše na tehniku. Posljednje dvije godine puno radim tehnike i mislim da sam se zbog toga digla u rezultatima što se tiče kugle. Mislim da sam sada našla neku dobru kilažu s kojom mogu i dobro baciti i dobro skočiti.
To je zacijelo i najveće umijeće sedmoboja, pronaći optimalne tjelesne omjere?
– Ako radite previše jedne discipline, patit će druge. Ako ste premršavi, preteška će vam biti kugla. Ako ste prejaki, bit će vam teško odraziti se, skočiti vis. Najvažnije je pronaći balans.
Kako Jana planira pomiriti svoju akademsku ambiciju, studij na Kineziološkom fakultetu, sa svojom sportskom ambicijom?
– Dobra je stvar da imam drugu kategoriju Hrvatskog olimpijskog odbora pa mogu i dosta izostajati ako bude potrebno. Ako ne, puno tih vježbi mogu naučiti i izvan fakulteta jer sam dosta motorički sposobna. Najmanje me brine taj fizički dio, izvođenja vježbi, više me strah predavanja i ispita. No vjerujem da ću to uklopiti.
Kao tako svestrana atletičarka već sada bi na predmetu atletika mogla biti demonstrator.
– Ha-ha, moja sestra Klara je demonstratorica. Ona je dvije godine starija od mene, treća je godina na KIF-u, super joj ide. Imala je odlične ocjene, a super je atletičarka, isto je bila višebojka.
Dakle, Jana nije razmišljala o pohađanju nekog fakulteta koji bi praktično mogla studirati online.
– Upisala sam KIF izvanredno pa nemam obvezu ići na sva predavanja. Nisam ni o čemu drugom razmišljala jer je to ono čime se želim baviti nakon završetka karijere. Jer, u atletici mogu biti još 10-15 godina i to je to, a ostatak života moram se nečim baviti. Do kraja života želim biti u sportu, bilo kao trenerica, profesorica ili raditi nešto vezano uz sport.
Budući da je poznato da djeca kada prvi put kroče na atletski stadion, probaju i trkačke i tehničke discipline, kada je odlučeno da će Jana biti višebojka?
– Pa, zapravo, ni u jednom trenutku nije odlučeno nešto drukčije. Ni u jednom trenutku nisam se željela specijalizirati za nešto. Krenula sam s višebojem jer većina tako i krene. Sjećam se da je i Vita Barbić radila isprva i skokove i bacanja, bacala je i vorteks i kuglu, jer smo se zajedno natjecale. Meni je išlo trčanje, skokovi su mi bili najbolji, kao i dan danas, a i bacanja su mi bila solidna pa nisam htjela reći da ću samo skakati u vis. Prvo veće natjecanje bilo mi je Prvenstvo Europe U-18 prije tri godine u Jeruzalemu i to sam osvojila sa 16 godina. To mi je bio znak da je višeboj za mene.
Njena medaljaška vitrina već je lijepo popunjena, pri čemu prevladava zlatni odsjaj.
– U mlađeuzrasnim kategorijama osvojila sam sve što sam mogla.
Jani uskoro slijedi prelazak iz juniorske u seniorsku atletiku. Osjeća li zbog toga ikakvu nelagodu jer tu ipak nastaje najveća razlika? Pobjeđivati u svom uzrastu zacijelo je lijep osjećaj, kojeg se nije lako odreći, no za iste takve osjećaje u seniorskoj atletici zacijelo će trebati proći neko vrijeme.
– Trebat će neko vrijeme da se prilagodim i svjesna sam toga da ne mogu sada doći iz juniora i biti svjetska seniorska prvakinja ili rekorderka. Trebat će vremena da se prilagodim na novu konkurenciju.
– U sedmoboju treba vremena da sazrete, a rekla bih i u bacačkim disciplinama treba vam neko vrijeme da se dovedete do razine seniora. U sprintu je to možda najmanji problem, a u sedmoboju trebate sve discipline dovesti do savršenstva i za to treba vremena. Ne osjećam u tom smislu nikakvu nelagodu, već poštovanje prema curama s kojima ću se natjecati. No treniram da svake godine budem bolja, ma svaki dan jedan posto bolja.
Imam ogroman obujam rada
Trenirati sedmoboj podrazumijeva ogroman ekstenzitet rada.
– Treniram puno više. Moj trening bude zagrijavanje pa tehnika jednog bacanja, onda napravim nešto od skokova. Popodne napravim brzinu i teretanu. U jednom danu moram odraditi četiri discipline. Puno je to. Treba to jako dobro organizirati, a tata, ujedno i moj trener, to jako dobro radi. Trebate raditi sve, morate uklopiti treninge koplja, kugle, bacanja, skokova, trčanja, jako je puno toga za uklapanje i zato je potreban kvalitetan program treninga.
Kao i u nizu drugih obiteljskih projekata u hrvatskom sportu, i Jani godi činjenica da joj je otac ujedno i trener.
– Meni to puno olakšava. Tata je kineziolog, jako dobro prati razvoj sporta, a on mi je i najveća podrška. Nitko ne vjeruje u vas kao vaši roditelji.
Boksač Gabrijel Veočić znao nam je reći da svog oca u dvorani zove trenerom.
– Meni je uvijek tata. Mislim da mu nikad u životu nisam rekla "treneru".