Šalica kave na terasi, a iza nje sjedi zlatni, olimpijski pobjednik Josip Glasnović. Smiješak na licu točno mjesec dana nakon što je donio prvu medalju Hrvatskoj na Olimpijskim igrama u Riju u trapu. Opušten, uživa. Svoje je napravio. Nije mogao bolje.
– Pogled na Plešivicu s moje terase mjesto je gdje nalazim najveći mir. Eto, dosad sam jurio, obaveze od jutra, pa u vrtić, dućani, obaveze, pošta. Srećom, još je daleko 15. u mjesecu pa račune još ne plaćam, ha-ha – šali se Glasnović i dodaje:
– Ali, osjećaj zadovoljstva traje i dalje...
Nakon OI kupio sam mobitel
Što ste nakon zlata, onako za gušt učinili za sebe?
– Mislio sam kupiti mobitel nakon Igara, ali sam ga, kao i svi sudionici, dobio od MOO-a, a onda sam kupio isti takav supruzi. Bila je prezadovoljna... Nemam nekih želja, još sam u zlatnoj medalji. Ona je bila ta, nema veće želje...
Prevrtimo film mjesec dana unatrag, na dan kad ste osvojili medalju. Probudili ste se u Riju, pogledali na sat i shvatili da je kucnuo čas. Dan za medalju. Ili dan za poraz.
– Uh. Bio je pritisak. Probudio sam se, otišao na doručak i sjeo na autobus. U tih 25 minuta vožnje prema borilištu prolazila mi je kroz glavu cijela karijera. Od prvih dana, od 15. godine, od prvog ispucanog metka. Znao sam da bi medalja mogla biti kruna karijere. U tom busu, u tih dvadesetak minuta vožnje, bilo je mnogo misli. Što se događalo kasnije, kad sam izašao iz autobusa znate, ha-ha...
Za nas koji nećemo pognuti glavu da nam stave zlatnu olimpijsku medalju, opišite što se mijenja?
– Kod mene, iskreno, nema promjena. Ja sam i dalje isti koji jesam, koji sam bio i prije nego što sam odletio u Brazil. Neće me zlato promijeniti!
Što slava nosi?
– Drago mi je da sam osvojio zlato za sebe, za Hrvatsku, za sve Hrvate. Lijepo je kad te ljudi prepoznaju, kad ti čestitaju, kad ti prilaze. Ali nisam navikao na takav život. Da sam slavni sportaš ili nešto slično, teško bi mi pao takav život. Nemaš privatnost. Zna biti ponekad naporno.
Koliko ste intervjua dali u ovih mjesec dana?
– Barem 50.
To su gotovo dva po danu. Ima li, osim slave, kakvih pozitivnih događanja, znamo da ste i dalje nezaposleni?
– Promijenilo se, zovu me iz Italije sponzori da vidimo kako ćemo dalje surađivati. U Hrvatskoj je Olimpijski odbor poslao molbu MUP-u jer s njima imaju suradnju kao i s MORH-om. Kad bi im molbu odobrili, kad bih posao dobio u policiji kao što moj brat Anton, Giovanni Cernogoraz ili braća Sinković imaju u vojsci, bilo bi fenomenalno! Nesmetano bih mogao trenirati, raditi... Pokrenulo se, idu stvari nabolje.
Tko vam je u ovih mjesec dana bio najdraži čestitar?
– Predsjednica. Ali slavlja i čestitara bilo je toliko da ih je teško sve pobrojiti. Prvo na Plesu, pa u Dubravi, Jaski, pa smo u Maloj Mlaki pekli čak i vola! Društvo u Zadru me počastilo, radili smo peku, kamo god dođem naprave domjenak. Kako čovjek ne bi uživao?
Godišnji odmori mnogima su završili, jeste li se vi odmorili?
– Bio sam nekoliko dana na moru.
Koliko ste se puta okupali?
– Jednom... Ali ne stigne čovjek baš sve. Bit će vremena.
Što vas opušta?
– Terasa u Jaski i ovaj mir. Druženje s kćeri. Svaki čovjek mora imati kutak gdje se može opustiti nekoliko minuta. Recimo, i na streljanama mi znaju misli odlutati, smirim se u prirodi. Ili kad sam u lovu na čeki.
Kako to izgleda na čeki? Koliko ste najduže sjedili?
Novi ruksak za vrtić
– Satima. Možda i pet sati. Sam sam u šumi, sjedim i čekam. Tolika je tišina da ne čujem ni misli.
Bude li vas strah samog u šumi?
– Strah?! Pa imam pušku, ha-ha.
Koji je još suvenir stigao iz Rija?
– Bio sam u četvrtom mjesecu tamo na u Svjetskom kupu, donio Isusa s Corcovada, a sad sam kćeri kupio ruksak za vrtić.
Nakon osvajanja zlata rekli ste da biste voljeli da vam se sin zove Rio. Hoće li ta vaša ideja proći kod kuće?
– To je bila šala... Tražimo ime sinu koji će se uskoro roditi. Neće biti Rio.
Što vam je najvažnije u životu?
– Obitelj i vjera.
Vratimo se kratko na priču o Dubravi. To je vaš kvart, ali preselili ste se u Jastrebarsko. Koja je tajna kvarta sa zagrebačkog istoka, sa po dva zlata i broncom, uspješnijeg od Norveške, Portugala...
– S jedne strane, u Dubravi su ljudi radišni. No ima i druga strana, a to je onaj loš glas koji je pratio Dubravu kao opasan kvart. I to je nama sportašima bio poticaj i motivacija pokazati kako nije tako. Usto, mislim da mi sportaši u Dubravi nemamo neke uvjete, tako da i u tome ima nešto, u želji za dokazivanjem.
Što vas čeka, kad govorimo o natjecanjima, obrana zlata u Tokiju je daleko?
– Već je za vikend državno prvenstvo u Novigradu.
Može li se dogoditi da ostanete bez domaće titule?
– Naravno! Konkurencija su mi brat Anton i Giovanni. Formu sam tempirao za Euro i OI pa je moguće da mi titula izmakne...
nigdje ne radi al ima dućane ne kužim spiku il sam naivan