Na panelu Sport Innovesta, Otac i/ili trener? raspravljalo se o složenom odnosu roditelja i trenera te o granici između podrške i zahtjevnosti u razvoju mladih sportaša. O toj temi govorili su Joško Vlašić koji je trenirao troje svoje djece – Blanku, Nikolu i Marina, te Patrik Koščak koji je trener svojih dviju kćeri, Jane i Klare.
– Svako moje dijete imalo je drukčiju priču, a na kraju su završile sa sretnim krajem. I sam sam bio sportaš, a kako mi je i supruga bila sportašica, bilo je logično da će djeca nastaviti našim putem. Djeca su nam bila motorična, iznad prosjeka. Jedno vrijeme svi smo zajedno živjeli u stanu od 72 četvorna metra. Bila je gužva, sport je bila naša svakodnevica. Nije bila jednostavna situacija, trebalo je staviti kruh na stol. Da se razumijemo, samo su Blanka i Marin imali svoje sobe. U to vrijeme znao sam imati osam treninga dnevno. Znalo mi se dogoditi da nakon ručka na trenutak zaspim kada bi na semaforu bilo crveno – rekao je Joško Vlašić.
S Blankom je provodio najviše vremena.
– Kod nje sam brzo otkrio ogroman talent. Kada je prvi put preskočila dva metra, znao sam da je to njezin put ka svjetskom vrhu. Ali, dogodilo se najgore u vrijeme kad je trebala munjevito krenuti ka vrhu. Dogodila se bolest štitnjače. U početku nismo znali o čemu se radi. Pokazivala je na nekim mitinzima slabost, nije joj bilo dobro, a nismo znali uzrok. Takva je otišla na Olimpijske igre u Ateni 2004. godine. Nisam znao što očekivati jer bi od deset treninga uoči Igara bila dobra na samo jednom. U Ateni je na zagrijavanju sve bilo dobro, a kada je počelo natjecanje, u jednom trenutku je rekla – ne mogu više. Konačno smo i otkrili uzrok i operacija štitnjače bila je neizbježna.
Zanimljivo je da je Joško sam izrađivao sprave za treninge.
– Jako me zanima građevina, volio sam raditi s različitim materijalima i uvijek sam točno sam znao što mi treba i kako to napraviti.
Ima jedna stvar za kojom Joško žali.
– Kad je Blanka drugi put postala svjetska prvakinja, napisao sam pismo o momcima i curama na zidiću, koji s pivskom bocom besposličare i gube vrijeme. Napisao sam to kako bi ostala ozbiljna, ali ona se uplašila. I pitao sam se zašto to radim, zašto je plašim. Nekad nemate mjeru, ali imate odgovornost, nije lako odgajati dijete.
Joško je shvatio i kada je Blanka prvi put bila zaljubljena...
– Da, kada smo trebali ići na nekakav miting gdje je prvo mjesto bila novčana nagrada od 70.000 dolara. Blanka mi je djelovala sva nekako zamišljena, kao da je u nekom svom svijetu. I kaže mi onako ozbiljno: "Tata, možemo li preskočiti taj miting?" U početku nisam prepoznao to njezino zaljubljivanje, a onda sam s vremenom shvatio – rekao je Joško, a Blanka mu je iz gledališta viknula: "E, tata, tata, ne znaš ti još puno stvari o meni."
Joško se nasmijao i zaključio:
– Djetetu je igra, a roditelju odgovornost. Vaše dijete mora stasati u odgovornu osobu koja će imati vještine i postati kompetentno za tržište rada. Blanka je ujutro učila i išla u školu, a poslijepodne na trening. I još nešto, Joško Vlašić kao trener nije mrtav. Aktivan sam i u nogometu, a morat ću raditi i košarkašku dvoranu – za unuka. Naime, izgleda da će Blankin sin Mondo biti dobar košarkaš... Što se tiče nogometa i dalje tvrdim da ću na Svjetskom prvenstvu 2030. godine imati šest igrača s kojima trenutačno radim i da će Hrvatska na tom SP-u osvojiti zlatnu medalju. Pod mom budnim okom su u ovom trenutku sin Nikola koji igra u Torinu, Vušković koji sjajno igra u Hamburgu, Prpić koji je u Portu, a imam još neke reprezentativce u mlađim dobnim selekcijama – zaključio je Joško.
Patrik Koščak je za početka istaknuo:
– Sve počinje rođenjem djeteta. Odlaskom na igralište postajete animator. Želio sam da kćeri budu motorički sposobne. Roditelj koji je uspio postići rezultat sa svojim djetetom krenuo je od malih nogu. Trenerstvo doživljavam kao ulogu, a ne kao posao. Zanimljivo je da smo Joško i ja bili višebojci kao aktivni atletičari, obojica smo studirala na Kineziološkom fakultetu i obojica smo treneri svojoj djeci. Kod Klare i Jane već sam u ranoj dobi primijetio da ih sport jako zanima. Klara je s devet mjeseci bacala teniske loptice po kući, moje kćeri su odmalena stalno bile na igralištu. Kada je sve postalo ozbiljno, onda je sve kasnije išlo svojim tijekom. Trenutačno imam jednu veću skupinu atletičara i atletičarki koje treniram, no odnos s Janom i Klarom uvijek bi bio nešto drukčiji. Mene, primjerice, Jana nikad nije nazvala "treneru", već "tata". Bitno je bilo da moja djeca steknu povjerenje u mene i mislim da sam u tome uspio. Naravno, bilo je tu i poteškoća, primjerice kada bi se dogodile ozljede, ali uvijek smo znali taj problem riješiti, nešto razgovorom, nešto rehabilitacijom – zaključio je Patrik Koščak.