Dino Sokolović nije vjerovao svojim očima kada je vidio koliko je ljudi došlo na doček naših sportaša koji su se vratili sa Zimskih paraolimpijskih igara u Pjongčangu.
Najviše gužve bilo je upravo oko Dine koji će ostati zapisan u povijesti kao prvi hrvatski sportaš s invaliditetom koji je osvojio zlatnu medalju na Zimskim paraolimpijskim igrama.
– U Južnoj Koreji zaista sam dao sve od sebe. Dao sam svoj maksimum u svim disciplinama osim u spustu. S obzirom na to da je to bila prva utrka na Igrama, bio sam malo oprezniji kako bih se upoznao sa stazom i uvjetima koji me čekaju u idućim danima. U spustu mi je bilo važno samo osjetiti brzinu i vjetar kako bih se što bolje prilagodio za superveleslalom i kombinaciju – rekao je Dino.
Shvatio sam – nije kraj svijeta
Što ste prvo pomislili kada ste prošli kroz cilj i kad ste shvatili da ste pobjednik?
– Prva misao koja mi je prošla kroz glavu bila je da imam medalju. Zapravo, meni je cilj u drugoj vožnji bio obraniti treće mjesto iz prve. Nisam računao da će prva dva iz prve vožnje biti sporija od mene, a riječ je o puno mlađim i spremnijim skijašima. Uvjeti na slalomu nisu bili lagani. Staza je bila zaleđena i teška. Bila je borba od prvih do zadnjih vrata – istaknuo je Dino.
Kako je sve to izgledalo organizacijski?
– Jako dobro. U nekim danima bilo je plus 18 stupnjeva, ali organizatori su uspjeli održati vrhunsku stazu pa su svi natjecatelji imali iste uvjete – rekao je Dino.
Nakon teške prometne nesreće koju je doživio kad je imao samo 14 godina i u kojoj su stradali njegova majka, strina i dva brata bio je u psihičkom šoku.
– Tko ne bi bio... Bio sam u bolnici mjesec dana, ostao sam bez obje noge, bez svojih najdražih. Iz tog šoka izvukao me tata. Doveo mi je u bolnicu Anu Sršen. U tom trenutku nisam imao pojma tko je ona, nisam imao pojma da je ona jedna od najuspješnijih hrvatskih sportašica s invaliditetom. Ona mi je ispričala svoju priču. Tata me je gurnuo u sport, a Ana me samo usmjerila. Govorila mi je da je plivanje jedino rješenje da se vratim u normalu. I stvarno je tako bilo. Počeo sam trenirati plivanje, počeo sam se družiti s osobama s invaliditetom. Jednostavno sam prihvatio svoj invaliditet, uklopio se u društvo i shvatio da nije kraj svijeta – kaže Dino.
Boravak u bolnici olakšali su mu brojni prijatelji...
– Kad sam se prvi put javio svojim prijateljima nakon nesreće, došlo ih je 40 u bolnicu. To mi je puno značilo. Uz obitelj imao sam i veliku podršku prijatelja – rekao je Dino.
Kad se sjetite svojih novih sportskih početaka, da vam je tada netko rekao da ćete jednog dana biti olimpijski pobjednik, što biste rekli?
– Rekao bih – lažeš. Da su mi tada rekli kako ću skijati, rekao bih – možda, ali ne vjerujem – istaknuo je Dino koji se, osim plivanjem, bavio rukometom u kolicima, košarkom u kolicima, hokejom na ledu.
Idealan dan – dan s kćeri
– Jedno vrijeme dok sam bio u skijanju trenirao sam gotovo sve sportove. Između treninga skijanja znao sam i na košarku i hokej na ledu. Treniranje nekoliko sportova za mene nije bilo ništa loše. Dapače. Savjetujem svima da se bave sa što više sportova. Naravno, koliko tko ima mogućnosti, koliko može. Otkako mi se rodila kći Vita, ja više nemam tako puno vremena za puno drugih aktivnosti. Ona mi je najviše nedostajala u ovih dvadesetak dana koliko sam bio u Južnoj Koreji. Trudio sam se što manje razmišljati o tome kako je daleko, a u tome mi je pomoglo rano odlaženje i kasno vraćanje sa staze. Dizao bih se sa svojim trenerom u pet ujutro, a vraćao se u sobu u devet navečer. Čovjek u takvom tempu jednostavno ne stigne puno razmišljati o drugim stvarima – istaknuo je Dino.
Rekli ste kako sve super funkcionira, ali da se sve kockice još baš nisu posložile?
– Da, mislim na to da bi moj trener morao imati status profesionalnog trenera i za to bi trebao biti plaćen. Ovako ispada da radi sto stvari, a ima status volontera – rekao je Dino.
Do tragične nesreće igrali ste rukomet u klubu Zagreb?
– Da, sa mnom su u generaciji bili Manuel Štrlek, hrvatski reprezentativac i danas član Kielcea, te Marko Tarabochia, reprezentativac Bosne i Hercegovine, danas igrač poljske Wisle. Kad mogu, sretnem se s njima. Evo, baš sam bio sa Štrlekom za vrijeme Europskog prvenstva koje je bilo kod nas u siječnju. S nekim drugim igračima iz te generacije ostao sam u kontaktu, ali neki su se prestali baviti rukometom. Dobio sam preko Facebooka jako puno čestitki za zlato, a među brojnima javili su se upravo Štrlek i Tarabochia – rekao je Dino.
Rekli ste da vam sad treba odmor, kako bi izgledao vaš idealan dan?
– Ne postoji idealan dan.
Ali, ipak, da postoji?
– Da budem kod kuće cijeli dan i da se igram sa svojom kćeri. S obzirom na to da se ona mijenja iz tjedna u tjedan, još uvijek ne mogu reći da igramo neku konkretnu igru, ali bitno da uživam u njezinu društvu – istaknuo je Dino.