Zasad smo ove sezone u prvom rangu hrvatskog klupskog nogometa doživjeli šest otkaza koje su klubove uručili svojim trenerima. Slavonski predstavnici Osijek i Vukovar su prednjačili u tom smislu, s po dva uručena otkaza glavnim trenerima ove sezone, a po jedan otkaz su šefovima stručnih stožera uručili klubovi sa zapada Hrvatske, Rijeka i Istra. To sve znači da šest klubova (Dinamo, Hajduk, Slaven Belupo, Varaždin, Gorica i Lokomotiva) nisu ove sezone mijenjali svoje glavne trenere.
Iako šest trenerskih otkaza u 'ligi 10' zvuči kao velika brojka, ona je zapravo prilično mala za HNL standarde. Primjerice, u prošloj sezoni treneri u HNL-u su smijenjeni sveukupno devet puta, tijekom pretprošle sezone čak 14 puta, a prije tri sezone deset puta, tako da je ovih 'samo' šest smjena zapravo svojevrsna putanja prema stabilizaciji trenerskih mandata.
Prve tri ovosezonske smjene su se dogodile praktički na samom početku sezone (sve tri u rujnu), jedna se dogodila na ulazku u završnicu prvog dijela sezone (kraj listopada), a dvije su se dogodile na sredini proljetnog dijela, jedna krajem veljače, a jedna sredinom ožujka. U ovom tekstu analiziramo trenerske smjene po tome koliko su u trenutku davanja otkaza imale smisla, bez pretjeranog gledanja u budućnost.
Najsmislenija odluka od ovih šest je bila davanje otkaza Željku Sopiću na mjestu trenera Osijeka 23. veljače 2026. godine. Učinak od jedne pobjede, pet remija i sedam poraza u 13 utakmica, posebice uzevši u obzir trenerski pedigre i igračku kvalitetu Osijeka na papiru, jednostavno dokazuje da Sopić nije uspio u svojem mandatu. Uz sve to, Sopić je na zimu imao luksuz sudjelovanja u dovođenju velikog broja igrača na zimu, gdje je doveo čak šest novih igrača prilično dokazane HNL kvalitete, no nije ih uspio kvalitetno inkorporirati u momčad. Čak i da njegov nasljednik Tomislav Radotić nije pohvatao konce i donio toliko bitne bodove Osijeku, otkaz Sopiću bi i dalje imao smisla. Njegova karizma i energija jednostavno nisu uspjeli doprijeti do igrača Osijeka.
Na drugom mjestu po smislenosti je prethodni otkaz u Osijeku, onaj Slovencu Simonu Rožmanu koji je uručen 29. listopada 2025. godine. U sezonu je 42-godišnji strateg ušao s učinkom od tri pobjede, tri remija i šest poraza, što je tada bilo percipirano kao katastrofa za Osijek, ne znajući koliko će rezultati naknadno još otići prema dolje. Ono što otkaz Rožmanu čini manje smislenim od otkaza Sopiću je jednostavna činjenica da je Osijek pod Rožmanom igrao bolje i smislenije. Posebno se to vidjelo u uvodu sezone, gdje je Osijek imao glavu i rep te igrao jako dobro, ali realizacija je bila ogroman problem koji je odnosio bodove. No kasnije je polagano i ta kvalitetna igra počela izostajati, a kod Rožmana su se dali primijetiti zamor i frustracija. Stoga otkaz i dalje ima smisla, ali samo nešto manje smisla od onog Sopiću.
Treće mjesto po smislenosti zauzima otkaz Gordonu Schildenfeldu na klupi Vukovara koji se dogodio 18. rujna 2025. godine. Iako je zaslužan za uvođenje kluba iz drugog u prvi rang, nekako je i prije početka sezone vladao dojam da se na bivšeg hrvatskog reprezentativca gleda kao na privremeno rješenje. Ulazak u prvoligaško društvo, naravno, nije bio jednostavan, pa je tako Vukovar pod Schifom u prvih šest kola upisao dva remija i četiri poraza, uz po jednu pobjedu i poraz u Kupu. Iako je Vukovar odmah po početku sezone bio jasno najslabija momčad lige, dale su se i s ovim rezultatima vidjeti neke pozitivne stvari kod Schildenfeldovog pristupa. Međutim, kad se već na tebe neslužbeno gleda kao privremenu soluciju dok se ne nađe jače ime, onda su i ovakvi rezultati dobar razlog za otkaz. Nije ovo besmislen otkaz, ali isto tako se u njemu mogu pronaći i rupe.
Pet dana prije Schildenfelda u Vukovaru otkaz je na klupi Istre 1961 dobio Goran Tomić, koji je ovdje na četvrtom mjestu po smislenosti otkaza. Prekaljeni hrvatski stručnjak je na klupu pulske momčadi sjeo na početku priprema, a već od tada polagano su se na relaciji trener-uprava počeli paliti mostovi zbog regrutacije igrača. Istra je u sezonu ušla prilično slabo s porazima protiv Dinama i Hajduka te remijima protiv Lokomotive i Vukovara. Nakon toga je došla pobjeda protiv Gorice, a potom poraz protiv Slaven Belupa, i to je bilo dovoljno da Tomić postane bivšim. Vrlo često je isticao nakon poraza da nije sve u njegovim rukama, često šaljući poruke upravi da nije zadovoljan transfer politikom. Uz to, otegotna okolnost mu je bila što je naslijedio Gonzala Garciju, trenera pod kojim je Istra igrala najljepši i najbolji nogomet u svojoj povijesti. Ovu smjenu definitivno možemo okarakterizirati kao preranom. Više je strpljenja od Tomića dobio njegov nasljednik Oriol Riera koji je preživio niz od pet poraza i jednog remija u šest utakmica. No, ako su unutarnji sukobi bili nepremostivi, onda je najbolje ići drugim putem.
VEZANI ČLANCI:
A taj rujan pun smjena započeo se smjenom osvajača dvostruke krune Radomira Đalovića na klupi Rijeke, i to točno prvog rujna prošle godine. Đaloviću je presudio visoki 5:0 poraz Rijeke protiv Paoka u uzvratu doigravanja za Europsku ligu, čime je Rijeka ostvarila plasman u glavnoj fazi Konferencijske lige. Istina je da je Rijeka u novu sezonu ušla debelo ispod svojih standarda. U trenutku otkaza Đaloviću Rijeka se nalazila na sedmom mjestu HNL ljestvice, doduše samo nakon četiri kola. Svladala je Slaven Belupo, remizirala s Osijekom te upisala poraze protiv Dinama i Varaždina. Međutim, česta nemoć u Europi, posebice protiv Paoka i Ludogoreca, su u kombinaciji sa slabim ligaškim otvaranjem presudili, i Đalović je s ovosezonskim učinkom od dvije pobjede, tri remija i pet poraza postao bivši. Kad sad pogledamo unazad, posebice na europsku Rijeku pod Victorom Sanchezom ili na Đalovićeve neuspješne mandate u Mariboru i Kayerisporu, izgleda da je čelništvo Rijeke pogodilo sa smjenom. Međutim, ovdje je uzimamo u obzir status "generala poslije bitke". Bez obzira na sve ove elemente, činjenica je da je prerano nakon tek deset utakmica smijeniti čovjeka koji je klubu donio povijesnu dvostruku krunu, tek drugu u povijesti kluba. U kontekstu samih ovosezonskih rezultata je odluka smislena, no u kontekstu šire priče i svojevrsnih 'kredita' zbog netom osvojenih trofeja, ima znatno manje smisla. I zato se ovdje nalazi na petom mjestu po smislenosti.
I tu dolazimo do najbesmislenijeg otkaza treneru u ovoj sezoni HNL-a, a to je najrecentniji otkaz, onaj kojeg je Vukovar 15. ožujka uručio Silviju Čabraji. U 20 utakmica koliko je odradio na klupi Vukovara, Čabraja je upisao učinak od četiri pobjede, šest remija i deset poraza. Ukupno je u 20 utakmica uspio osvojiti 18 bodova, a za tih 20 utakmica broj očekivanih bodova za Vukovar iznosio je osam. Dakle, Čabraja je osvojio dvostruko bodova više nego što bi po stanju na papiru to od njega trebalo biti očekivano, a i dalje je dobio otkaz jer je klub jednostavno stupio u stanje panike pri završnici sezone i želi instantno bježanje s posljednjeg mjesta. Međutim, sama činjenica da je Vukovar dočekao kraj veljače na devetom mjestu prvenstvene ljestvice trebala bi biti dovoljna za premiju Čabraji, a ne za otkaz kad se tijekom ožujka palo na posljednje mjesto. Ovo je najbesmisleniji otkaz sezone jer uprava Vukovara nije prepoznala da Čabraja zapravo izvlači najviše moguće iz momčadi, koje god mjesto na ljestvici na kraju bilo. Uprava nije svjesna da je ove sezone Vukovarov objektivni maksimum deseto mjesto.
U kontekstu smislenosti otkaza ova je sezona zapravo znatno logičnija u odnosu na prethodne. Kada samo jedan otkaz možemo prozvati prilično besmislenim unutar cijele sezone, onda to predstavlja dobar znak, jer prošlih sezona smo takvih otkaza znali imati i po pet ili šest.