Kada se činilo da momčad nezaustavljivo tone i da bi Cedevita Junior mogla ispasti iz SuperSport Premijer lige, u klubu s Velesajma odlučili su se za trećeg trenera u istoj sezoni, što se pokazalo punim pogotkom. Nakon Vladimira Anzulovića i Luke Pešuta, kormilo broda u čije je potpalublje već ozbiljno nadirala voda preuzeo je Vladimir Krstić (53), nekadašnji hrvatski reprezentativac i igrač s iskustvom igranja Eurolige, ali i na dva Eurobasketa. Dakako, u ovoj priči važnije je bilo njegovo trenersko nego igračko iskustvo, koje mu je pak omogućilo da uči i od trenera poput Kazlauskasa, Bartzokasa, Repeše, Ace Petrovića, Spahije, Dražena Anzulovića, Jusupa... A sveukupno iskustvo i znanje zacijelo su mu pomogli da izvede Cedevitu Junior iz opasne zone, i to s onoliko uzastopnih pobjeda koliko je zatekao pri skoru 6-19. Kako mu je to pošlo za rukom?
– Pogledao sam nekoliko utakmica i vidio da je intenzitet igre slab, da obrana nema čvrstu strukturu, da je loša i tranzicijska obrana, da u napadu svatko vuče na svoju stranu i to sam nastojao promijeniti. Popričao sam sa svim igračima da im kaže što od njih očekujem i da im vratim samopouzdanje.
Kada imate tri Amerikanca u sastavu, od kojih su dvojica bekovi, onda i ne začuđuje što se dogodilo da imate momčad u kojoj svatko vuče na svoju stranu.
– Da, oni su tako odgajani u srednjoj školi i na koledžima, s puno izolacije i improvizacije, vez dovoljno odgovornosti prema timskoj igri. Ondje se puno slobode daje igračima i onda oni s takvim navikama dođu u Europu, u kojoj onda napreduju samo oni koji se prilagode obveznoj i odgovornoj košarci. Poput Ariela McDonalda, koji je došao u Krško igrati za dvije tisuće dolara te se potom preko Olimpije nametnuo i igrao za Makabi i Panathinaikos. Novija priča je T. J. Shorts, koji je igrao u drugoj njemačkoj ligi, a onda bljesnuo u euroligašu Parizu, a sada igra za Panathinaikos. Obojica su bili “no name” nakon dolaska u Europu, ali su očito prihvaćali trenerske zamisli i poštovali potrebe kluba i momčadi za koje su igrali.
Kada se preuzima momčad u kriznom stanju, usred sezone koja vam izmiče iz ruku, koliko je vremena potrebno da se skenira stanje i započne s promjenama?
– Išlo je to vrlo brzo, dakako, nakon razgovora s čelnicima, pomoćnim trenerom, kondicijskim trenerom, fizioterapeutom, sa svima od kojih možete dobiti kvalitetne informacije o stanju igrača i njihovim odnosima.
Cedevita Junior je nasljednik kluba u kojem je Krle završio svoju igračku karijeru sa svojih 39 godina.
– Da, bila je to ona sezona kada je Cedevita na čelu s trenerom Acom Petrovićem igrala Final Four Eurokupa u Trevisu. Bio je to posljednji Final Four nekoga hrvatskog kluba u nekom od europskih klupskih natjecanja.
S obzirom na to da je nakon što se iz matične osječke Olimpije otisnuo u Split, pa u Cibonu da bi u karijeri igrao i u najjačim europskim košarkaškim ligama (Francuska, Italija, Španjolska, Grčka, Litva), ali i u Poljskoj i Ukrajini, u bojama čijeg je kluba igrao svoju najbolju košarku?
– Najdraže su mi bile tri sezone provedene u euroligaškoj Ciboni. Doveo me Aco pa je kormilo preuzeo Vinko Jelovac, da bi usred te druge sezone došao Spahija, s kojim smo, eliminiravši CSKA s Kiriljenkom, ušli među osam, a onda ondje izgubili od Panathinaikosa, za koji su tada igrali Bodiroga, Rebrača, Katash...
A ono što ga je pripremilo za sezonu bilo je sljedeće:
– Došao sam u Split kao mlad igrač, ali nisam puno igrao jer su ispred mene na mjestu razigravača bili odlični Damir Mršić i Steve Colter. No, to mi je bila odlična priprema za jakog euroligaša kakva je bila tadašnja Cibona. A za nju me, savjetima, pripremio i Ivica Žurić, s kojim sam zajedno igrao jednu sezonu u osječkoj Olimpiji.
A u svome rodnom gradu, ali u Vrijednosnicama, započeo je i svoju trenersku karijeru.
– Bio sam ondje četiri sezone, zatim jednu sezonu u Dubravi, pa u Alkaru, koji sam spasio od ispadanja baš kao i Vlaznimi na Kosovu.
Kako je bilo raditi na Kosovu?
– Ja sam tu ligu podcjenjivao, no ondje su dvorane pune, dobro se plaća, a bogatiji klubovi imaju i po pet, šest Amerikanaca. Manji je problem s lokalnim igračima, kojih nema dovoljno pa bogatiji klubovi i u tome imaju prednost. Karakteristično je da tamošnje klupske uprave imaju vrlo kratke fitilje pa nakon nekoliko poraza mijenjaju trenere. Stoga je ta liga dušu dala za kaljenje trenera. A oni nakon poraza vrijeđaju i svoje igrače.
Posljednji trenerski angažman naš sugovornik imao je u Mađarskoj.
– Vodio sam košarkašku akademiju Cornela Davida, jedinoga mađarskog NBA igrača. Zanimljivo je da tamošnje škole sportova sponzorira država, no kada se taj proračun smanjio, a rekli su da je to zbog nadolazećih izbora, više nije bilo novca za ugovore trenera stranaca, pa tako ni za mene.
Je li porazno za hrvatsku klupsku košarku što je najistočniji premijerligaš zagrebačka Dubrava?
– Da, žalosno je to da nema slavonskog kluba u najvišem rangu. To se nije smjelo dogoditi osječkom klubu, naročito zato što je bila riječ o privatniku koji je investirao svoj novac. Baš kao što je to svojedobno činio i Josip Stojanović s Jollyjem, pa se i taj klub ugasio, a nestao je i KK Zagreb. Ono čemu se ja nadam jest da će se Šibenka vratiti što prije u najviši rang jer svi dobro znamo što taj grad znači za hrvatsku košarku i koliko je klasnih igrača u njemu stasalo.