Svojim Facebook prijateljima, s tekstom alarmantnog sadržaja, neki dan se obratila hrvatska olimpijka i bivša direktorica Hanžekovićeva memorijala. A to je i nas ponukalo da Ivanu Brkljačić nazovemo i prođemo neke teme na koji je stavila naglasak u tekstu naslovljenom sa "Između integriteta i malverzacija: Kako zaštititi dušu hrvatskog sporta?"
Treneri provlače i svoje kartice
Pretpostavljamo da ste i vi ostali zapanjena magnitudom afere u skijanju i njenim lošim utjecajem na ukupni imidž sporta?
- Ne želim komentirati konkretan slučaj niti Hrvatski skijaški savez, jer na ta pitanja još uvijek nisu odgovorili ni oni koji bi to prvi trebali znati. Ono što mogu komentirati je evidentna nespremnost sportskog sustava na kriznu komunikaciju. Nedostaje brzo djelovanje i učinkovito saniranje štete. Dok se čeka na reakcije, ostavlja se prostor za špekulacije. Šteta se reflektira na sve ostale sportove i baca sjenu na tisuće poštenih djelatnika.
Dojam je da se digla prevelika hajka s opasnom tezom da je cjelokupni sport korumpiran?
- Hajka je opasna, ali ona nastaje upravo zato što ne postoji jasan i konkretan odgovor sustava. Dok mediji bruje o milijunima, ja na terenu vidim drugu sliku: trenericu koja je ujedno predsjednica, vozač i sponzor jer sama kupuje opremu i pegla vlastite kartice da bi djeca imala u čemu trenirati. To su ljudi koji sanjaju o sponzoru poput HEP-a, a onda čitaju o aferama dok se bore kako roditeljima olakšati plaćanje članarina ili liječničkih pregleda koje si mnogi više ne mogu priuštiti. To je prava slika hrvatskog sporta koju ovakve afere duboko vrijeđaju. Sport počiva na volonterizmu i čistom entuzijazmu pojedinaca. Ti ljudi su stup hrvatskog sporta koji žele poštene sponzore i sustav koji ima poštene kriterije.
Imate li dojam da ovo sada koriste i oni koji smatraju da je ulaganje u sport luksuz?
- Nažalost, da. Sport nikada ne smije biti tretiran kao trošak, iako mnogi guraju tu tezu, a afere im daju vjetar u leđa. Povlačim paralelu s kulturom i sustavom koji je daleko izdašnije financiran, a o čijoj se transparentnosti rijetko raspravlja. Sport je investicija u budućnost zajednice i zdravlje djece, što je u ovom digitalnom dobu važnije nego ikad. Bez sporta, troškovi zdravstva i socijalne skrbi u budućnosti bit će deseterostruko veći. Već sada preko 5000 djece nije upisalo prvi razred zbog poteškoća s govorom, a imamo stručnjake koji govore da je to i zbog nedostatka fizičke aktivnosti kod djece.
Što učiniti da ne ispašta cijeli sport zbog potencijalnog kriminala koji ima ime i prezime?
- Prije svega, javna sredstva moraju biti potpuno transparentna kroz online platforme dostupne javnosti u svakom trenutku, gdje je svaki utrošeni euro potkrijepljen vidljivim računom. Uz to, kriteriji za bodovanje klubova i sportaša mora se temeljiti na egzaktnim, jasnim kriterijima koji eliminiraju diskrecijsko pravo odlučivanja. Nužna je i reforma pravnog modela udruga, posebno za one koje se većinski financiraju iz proračuna, kako bi se uveo stroži nadzor i stvarna odgovornost upravljačkih tijela. Na kraju, moramo preispitati našu predimenzioniranu administraciju i po uzoru na mađarski model, težiti centraliziranom i učinkovitijem sustavu koji novac usmjerava tamo gdje je najpotrebniji, na teren, a ne na birokraciju.
Može li se prostor za diskrecijske odluke u financijskom upravljanju u sportu svesti na nulu?
- Ne mora se svesti na nulu, jer svaki odgovorni čelnik mora imati pravo na viziju i procjenu određenih ulaganja. Međutim, javna sredstva moraju biti potpuno transparentna i dostupna svima na uvid. Kada su kriteriji i bodovanje korisnika jasni i javni, tu prestaje svako diskrecijsko pravo. Postoje platforme za potpunu financijsku transparentnost koje bi trebale biti standard ne samo u sportu, već u svim sektorima. Jasna pravila su najbolja zaštita od korupcije.
Kako obraniti "tihe heroje"?
Moraju li nadzorni i upravni odbori saveza i klubova biti odgovorniji u kontroli financija?
- Trenutačno su oni često samo ukras i "dizači ruku". Izrazito sam protiv modela udruga za saveze i klubove koji preko 50 % sredstava dobivaju iz proračuna. Vidimo da u praksi predsjednik često ne odgovara ni za što, a kamoli upravni odbor. To je plodno tlo za "trgovinu" glasovima i pozicijama. Potrebna je zakonska reforma koja bi donijela stvarnu, a ne samo fiktivnu odgovornost onih koji potpisuju odluke.
U "Slučaju Pavlek" revizije su rekle da je javni novac čist, no spominje se manipulacija novcem od sponzora?
- Ne bih ulazila u detalje tog slučaja, ali generalno je upitna uloga revizija. Kakve se revizije nalažu i kolika je odgovornost revizorskih kuća? Osobno sam vidjela slučajeve namještanja revizorskih izvješća kako bi se netko diskreditirao. Jako je loše za društvo kada nitko ne odgovara za ono što je potpisao, bilo da je riječ o čelniku saveza ili revizoru.
Na tisuće onih sportskih djelatnika koji rade predano i pošteno, često i potpuno nevidljivo, nazvali ste "tihim herojima" na kojima sport počiva. Kako njih obraniti?
- Fokus javnosti mora se vratiti na bazu na potplaćene trenere koji su djeci drugi roditelji i na roditelje koji su postali jedina logistika i servis sportu. Njihove priče su ono što čini hrvatski sport velikim, a ne birokratske igre u uredima. Tim ljudima dugujemo sustav koji će ih štititi, a ne ih stavljati u isti koš s onima koji iskorištavaju pozicije.
Nažalost, već je bačena ljaga i na sportske djelatnike koji su daleko od ove priče s izvlačenjem i pranjem novca?
- Da, i to je najveća nepravda. Ljudi koji godinama pošteno grade svoje klubove sada se moraju opravdavati susjedima ili sponzorima. Ako dopustimo da "sportski djelatnik" postane sinonim za nešto sumnjivo, izgubit ćemo one vrijedne i poštene koji se nesebično daju za razvoj sporta.
Zacijelo ste i vi u karijeri imali trenera tipa "Katica za sve"?
- Kako da ne. Moj trener je išao u školu provjeravati moje ocjene, brinuo se što i koliko jedem, boravio je na stadionu od jutra do sutra. Nikada se nije žalio na svoju plaću, ali se stalno žalio na nepravedan sustav u kojem moraš svakoga moliti za osnovne uvjete, umjesto da sustav sam prepozna što sportašu treba.
Spomenuli ste i predimenzioniranost naše sportske administracije i problematizirali njenu učinkovitost?
- Nažalost, brojke i praksa to potvrđuju. Dok na terenu kronično nedostaje operativaca, u uredima imamo gomilanje administracije koja često sama sebi svrha. Uz modernu digitalizaciju i centralizaciju, kakvu vidimo u Mađarskoj i drugim državama, mogli bismo imati daleko efikasniji sustav s manje birokracije, a više novca za same sportaše i trenere.