Bila je to noć u kojoj je vrijeme stalo. Dok je posljednja lopta parala mrežu iza francuskog vratara, u ljubljanskoj Areni Stožice provalila je erupcija neopisiva slavlja. Igrači u suzama, stručni stožer u zagrljaju, a na tribinama delirij tisuća hrvatskih navijača. Nakon drame kakvu samo sport može režirati, nakon rezultata 5:5 u regularnom dijelu i savršenog raspucavanja šesteraca, Hrvatska je osvojila broncu. Ova bronca sja zlatnim sjajem jer nije došla preko noći. Ona je plod generacija igrača koje su sanjale o ovakvom uspjehu, a najbliže su mu prišle na domaćem Euru 2012. godine. Tada je, pred rekordnih 14.300 gledatelja u zagrebačkoj Areni, Hrvatska u polufinalu izgubila od Rusije, a zatim i u borbi za treće mjesto od Italije.
To četvrto mjesto bilo je istovremeno i najveći uspjeh i najbolnija rana, obećanje talenta koje je godinama čekalo ispunjenje. Gotovo desetljeće i pol poslije jedna nova, ali jednako prkosna generacija naplatila je sve dugove. Simbolično, na klupi je bio Marinko Mavrović, čovjek koji je strpljivo gradio momčad i vratio joj pobjednički mentalitet, dok je na parketu kapetansku vrpcu nosio Franco Jelovčić, veteran koji je bio dio te generacije iz 2012. i koji je sada, na zalasku karijere, dočekao to da podigne toliko željenu medalju.
Put do ovog povijesnog uspjeha bio je trnovit, a ključan korak dogodio se dvije godine prije. Nakon duge 24 godine Hrvatska se plasirala na Svjetsko prvenstvo u Uzbekistanu 2024. Iako je momčad tamo ispala u ranoj fazi, sam plasman, izboren u teškim kvalifikacijama protiv Poljske, bio je presudan.
Vratio je samopouzdanje, ponovno stvorio kult reprezentacije i pokazao da ova generacija ima snagu nositi se s najvećim pritiskom. Taj uspjeh nezamisliv je bez jake domaće baze igrača koji se svakog vikenda natječu u iznimno zahtjevnoj ligi. Zbog visokog koeficijenta Hrvatska često ima i dva predstavnika u UEFA Futsal Ligi prvaka, što je privilegij rezerviran samo za najjače. Infrastruktura je također napredovala, pa se utakmice igraju u modernim dvoranama u Zagrebu, Splitu, Omišu, Makarskoj i Dubrovniku, gdje su postale jedan od najposjećenijih dvoranskih sportskih događaja.
Ako možete objaviti neslužbenu himnu naše futsal reprezentacije, samo za naše dežurne lovce na fašiste.