- Kad dođe Prosinečki, dat ću mu papir da mi se potpiše.
- A imaš li ti papir?
- Jooooj!
Tako su se u porečkom hotelu Delfin za dolazak svog gosta pripremala dvojica iz najmlađe skupine polaznika nogometne akademije Davora Šukera. Kad je Veliki Žuti došao, pojavio se na terenima Zelene lagune, na papir i potpis klinci su zaboravili. Pravi Robert Prosinečki baš je njima pokazivao kako se štopa lopta, kako se rola...
S mnogo žara i dobre volje Robert je prionuo poslu, kako se samo on i igrao s loptom. Davor Šuker se morao poštedjeti, mišić zateže. Pokazali su i klinci dvojici velikana što su oni naučili. Koliko samo zanosa, ponosa i sreće u tim malim očima. Oni stariji pokušali su pokazati da znaju kojom to stazom treba poći kako bi se slijedila dvojica velikana.
Na terenima s kojih su vatreni kretali u svoje najveće uspjehe - zašto li se odustalo od Poreča prije Japana? - bilo je više fotoreportera i snimatelja negoli na nekim našim prvoligaškim utakmicama. No sve je teklo k"o po špagi, Zvonimir Sunara Suki, koji brine za odnose s medijima u Akademiji, sve je držao pod kontrolom. I 130-ero djece je pod nadzorom 25 Šukerovih ljudi uživalo. Uživao je i Davor Šuker.
- Sretan sam čovjek jer mi roditelji povjeravaju svoje najveće bogatstvo. Ja ga čuvam, pazim i mazim i dat ću im najvažnije stručno-sportske i životne osobine koje treba imati pravi sportaš. Dolaze nam djeca iz cijeloga svijeta, i dokaz je to koliko kvalitetno radimo. I ja se budim s tom djecom u 7, jedem s njima kukuruzne pahuljice, kupam se s njima, treniram s njima... Djecu danas nikako ne možete prevariti. Nedajbože da sam na to i pomislio, ne bih se ni bavio ovim poslom. Veseli me kad ih vidim sretne i zadovoljne - počinje priču o svojoj Akademiji njezin utemeljitelj Davor Šuker.
- Znači, zadovoljni ste što ste uložili na ovaj način?
- Koliko ulažemo u mladost, toliko ćemo i sutra i dobiti. A mi malo ulažemo, a toliko talenata imamo. Sjetite se Gorana, Janice, Ivice, vatrenih.
- Što govorite klincima?
- Uvijek im kažem: to sve ja sam prošao. Znači, imaju šansu da naprave nešto kao jedna Zlatna kopačka. Imao sam iste njihove snove. Kolko budu uporni i marljivi, toliko će im se vratiti.
- Kako se osjećate s djecom?
- Super. Radije sam s njima nego da se odmaram na brodu na najljepšem moru svijeta. Prekrasna je priča kad mi klinci kažu: "Kad dođeš u moj grad, dođi k meni. Da nam mama nešto skuha za ručak". To je moja sreća, i zbog te djece mi ništa nije teško.
- Povucite usporedbu između vašeg početka i ovih klinaca u Akademiji.
- Za mene su Adidasove tenisice bile najveće blago. Roditelji mi ih nisu mogli priuštiti, igrao sam u onima Borova. Zato danas ovako razmišljam: daj sve igraču, ali i traži od njega. Ako sve ima, a ne trenira, ništa nisi napravio. Eto, ja na treningu nisam imao svoju loptu, danas je u Akademiji svako dijete ima. Puno treba ulagati!
- Koliko?
- Ne bih o tome. Važno je da ekonomski to mogu podnijeti. A zahvalan sam i sponzorima Akademije. Želim da se ona širi, to mi je san.
- Može li se očekivati financijski dobitak?
- Ne razmišljam o tome, dovoljno sam zaradio u nogometu.
- Zanimanje za Akademiju je veliko...
- U tri smjene u Akademiji je 400 djece. Željelo ih je doći tisuću.
- Kolika je cijena?
- 499 eura za sedam dana.
- Planovi Akademije?
- Širit ćemo se, treba pratiti svijet. U idućih 10 godina nogomet će biti biznis broj jedan. Evo, i žene ulaze u nogomet. Danas je nogometna utakmica sastavni dio života cijele obitelji.
- Vaš projekt lijepo napreduje.
- Svatko želi biti dio superprojekta. Nogometna akademija definitivno je lijepa priča, a ja volim lijepe priče.
Možda se danas u našem nogometu lijepe priče mogu ispisati samo s djecom koja onako dječje nestašno, na užas svojih ozbiljnih trenera, aktiviraju vatrogasni aparat u hotelu ili pak lupaju na hotelska vrata pa se skriju... U direktorici Akademije Nevenki Boban, Davorovoj sestri, gledaju drugu mamu.
- I moj sin je bio u ovoj skupini polaznika. Ne zove me u kampu mama, nego kao i ostala djeca, teta Nena - priča gospođa Boban.
- Smisao kampa nije da dijete bude samo nogometaš. Ako i ne postane sportaš, pomoći će mu da postane kvalitetan čovjek. Učimo djecu i kako se služiti kompjutorom, uče pravila nogometne igre, i o pravilnoj prehrani. Predavanja su, naravno, prilagođena njihovoj dobi. Slobodno vrijeme provode uz nadzor odgajatelja, kada starija skupina ide u disko, ide uz nadzor. Tu je i liječnik, djeca ni trenutka nisu prepuštena sama sebi.
Navečer je mali Janik Kalem-Mihalič iz Kopra slavio 9. rođendan. Cijela je Akademija slavila s njim. Na kraju dana, u dvorani gdje su se dijelila priznanja nakon završenog kampa, orilo se "Da-vor, Da-vor, Šu-ker!"
Akademija je, definitivno, lijepa priča.
Zvonimir Vukelić