Glumac Zoran Pribičević proslavio se ulogom Danijela Lončara u kultnoj "Zabranjenoj ljubavi" prije dva desetljeća, a danas ga ponovno gledamo na televizijskim ekranima, i to na mjestu na kojem je lansirao svoju karijeru. U RTL-ovoj dramskoj seriji "Divlje pčele" utjelovljuje lik ginekologa, doktora Hodžića, smirenog i odmjerenog stručnjaka koji donosi glas razuma u živote glavnih junaka.
I dok ga domaća publika uglavnom pamti po sapunicama, Pribičević već godinama marljivo gradi impresivni inozemni portfolio. Svoj Zagreb privremeno je zamijenio Londonom i postao traženo lice u britanskim produkcijama, a jedan od najupečatljivijih projekata bila mu je serija "The Good Ship Murder", u kojoj je igrao ruskog akrobata na koturaljkama. Osim toga, dobio je i ulogu ruskog specijalca u poznatoj američko-britanskoj akcijskoj seriji "Strike Back". Iako mu uspjeha u glumi ne nedostaje, Pribičević nije stao samo na tom polju. Odlučio se okušati i iza kamere pa kao scenarist i redatelj potpisuje dva kratka filma, "Uteg" iz 2017. i njegov najrecentniji uradak „Utrka života“, koji su postigli zapažen uspjeh na međunarodnim festivalima.
Izvan seta i međunarodnih projekata, Zoran je posvećen obiteljski čovjek. Sa suprugom Alenkom u braku je već 15 godina, a njihova priča, započeta ljubavlju na prvi pogled, okrunjena je s dvoje djece. Kći Elena i sin Dino postali su centar glumčevog svijeta, razlog ispunjenosti, ali i ujedno najveći kritičari koji su ga promijenili nabolje. U najnovijem razgovoru Pribičević komentira povratak na domaće televizijske ekrane, prisjeća se početaka u prvoj i najpoznatijoj hrvatskoj sapunici te otkriva kako se opušta kad ne obavlja najdražu ulogu oca.
Nakon 20 godina vratili ste se na RTL u novoj seriji „Divlje pčele“. Kakav je osjećaj biti ponovno na televiziji koja je lansirala vašu karijeru?
Zaista divan i poseban. Najbolje od svega je što sam na setu sreo puno starih, poznatih lica od prije 20 godina, ali i neka nova s kojima sam u međuvremenu radio. Osjećao sam gotovo kao da nisam nikad ni otišao.
U seriji glumite ginekologa, doktora Hodžića. Što vas je privuklo tom liku?
Ovo mi je već treći doktor kojeg glumim, pa mi očito ta uloga leži (smije se). Hodžić je nevjerojatno smiren, profesionalan i pomalo tajanstven – bilo je zanimljivo oživjeti i neke stare manire iz prošlih vremena.
Pridružili ste se već uhodanoj ekipi. Jeste li se brzo prilagodili dinamici na setu i postoji li neka anegdota iza kamera?
Da, prilagodio sam se vrlo brzo. Ekipa je fantastična, sve je odlično posloženo i ugodno sam se iznenadio koliko je atmosfera opuštena. Anegdota: u jednoj sceni Arija i ja smo imali intiman razgovor na ulici, a statisti koji su morali proći pokraj nas zapeli su između kamere i zida jer je prostor bio uzak. Morali smo ozbiljno nastaviti scenu, ali smo prasnuli u smijeh – nije bilo spasa!
Prošlo je 20 godina od “Zabranjene ljubavi”, no mnogi vas i dan danas pamte kao Danijela Lončara. Smeta li vam to s obzirom da ste u međuvremenu izgradili zavidan glumački i redateljski portfolio?
Kad sam bio mlađi, možda mi je malo smetalo. Danas mi je to simpatično. Ljudi koji ozbiljnije prate kazalište, televiziju i film jako dobro znaju što radim i koliko sam napredovao.
Jeste li imali tremu i koji su bili najveći izazovi na početku karijere?
Naravno, bio sam veliki tremaroš. S iskustvom i učenjem trema polako nestane. Najveći izazov na početku bio je uskladiti sve tehničke aspekte snimanja, a da istovremeno ostaneš maksimalno prirodan i uvjerljiv pred kamerom.
Ubrzo ste stekli zvjezdani status koji sa sobom nosi brojne blagodati, ali i nedostatke. Koje su najveće pozitivne, a koje negativne strane slave i jeste li ikad dobili nešto preko reda na račun uloge u Zabranjenoj ljubavi?
Najljepše su upravo te male stvari – kad te netko prepozna, razveseli se, počasti pićem, dobiješ popust, kumica na placu ti pokloni sirutku… Upoznaš gomilu zanimljivih ljudi iz showbiza. Loša strana je gubitak privatnosti – sve se zna, sve se komentira. Srećom, najluđe razdoblje je iza mene (smije se)
Zaustavljaju li vas ljudi na ulici i što vam govore?
Haha, da – i dan-danas mi ponekad viknu: „Danijele, zar se nisi ti utopio!?“ (smije se)
Vaš lik je tragično završio, no malo je nedostajalo da Danijela gledamo i u nastavku serije. Ispričajte nam o tome.
Koliko znam, dugo su raspravljali što s mojim likom. Na kraju su odlučili da mu nema budućnosti pa su ga „ubili“. Meni je to zapravo sjajno ispalo – te sam godine odmah upisao Akademiju.
Je li vam “Zabranjena ljubav” ikad odmogla u profesionalnoj karijeri?
Teško mi je to točno reći, ali vjerojatno jest. Moguće da sam neke uloge propustio ili čak nisam bio ni razmatran jer su me dugo doživljavali isključivo kao „dečka iz sapunice“. S godinama se to promijenilo.
Održavate li i danas kontakt s kolegama iz serije, poput Marija Valentića ili Petre Kurtela? S kim ste se posljednje čuli?
Najviše s Marijem – ako se ne stignemo vidjeti na nekom ručku, barem se dvaput godišnje sretnemo na dobrovoljnom darivanju krvi u Petrovoj. Često viđam i Mirnu Medaković jer zajedno igramo u predstavi Kerekesh teatar – ‘’Imovina“. Ostale sretnem tu i tamo na snimanjima, premijerama ili nekim eventima.
Prije nekoliko godina na društvenim mrežama bile su aktualne fan stranice serije poput FL Daily. Jeste li upoznati s njihovim postojanjem i pratite li reakcije fanova na internetu?
Naravno! Prijatelj mi je jednom to pokazao i odmah sam ih zapratio. Imali su prilično duhovite objave – šteta što se stranica ugasila.
Osim u Hrvatskoj, gradite i uspješnu inozemnu karijeru, a seriju „The Good Ship Murder“ snimali ste na Malti i kruzeru. Koje iskustvo sa seta posebno pamtite?
Sam kruzer je već po sebi čudesan doživljaj – doslovno kao manji grad na vodi, s trgovima, ulicama, restoranima… Ekipa je bila izrazito profesionalna. U jednoj sceni kolegica (Njemica) i ja smo morali improvizirati na ruskom. Ja s ruskim nisam baš na ti, srećom ona ga je odlično znala pa mi je pomogla – i ispalo je super.
Susrećete li se s predrasudama ili ograničenjima kod odabira uloga budući da dolazite iz strane zemlje s malim tržištem?
Ne bih to nazvao predrasudama ili ograničenjima – jednostavno je tako. Glumci s ovih prostora teško će dobiti ulogu novog Bonda, Waltera Whitea ili Spider-Mana. Ali to ne znači da treba odustati.
Koje su ključne razlike u profesionalnim očekivanjima i organizaciji na stranim i domaćim setovima?
Zapravo nema velikih razlika u očekivanjima – svugdje se traži da dođeš spreman i daš maksimum pred kamerom. Razlika je uglavnom u uvjetima: oprema, catering, privatne kućice za glumce, broj ljudi koji brine o svakoj sitnici… Sve ostalo je vrlo slično.
Živite na relaciji Zagreb-London. Koji su najveći izazovi takvog života, a što vam najviše nedostaje iz Zagreba kad ste u Londonu, i obrnuto?
U Londonu sam rjeđe, ali tamo se čovjek osjeća kao da je na vrhu svijeta – sva globalna moć i kapital je na jednom mjestu, a mogućnosti gotovo beskonačne. No, Zagreb ne bih mijenjao ni za što: lagana kavica na špici, Gornji grad, Kaptol, šetnja uz Savu ili na Sljemenu. Zagreb ima posebnu dušu.
Zašto vam je poseban gušt raditi sinkronizacije?
Obožavam ih! Potpuno se opustim, nevjerojatno je zabavno kreirati različite glasove, karaktere i udahnuti dušu nekom izmišljenom liku. Poseban je to osjećaj.
Vidite li se nekad u budućnosti u Hollywoodu i ako da, s kojim režiserima ili glumcima biste voljeli raditi?
Hollywood je bio dječački san, ali što sam stariji, to mi se manje sviđa, iskreno. Ako bih ikad došao u priliku, rado bih radio s Tarantinom, Nolanom, Scorsesejem, Spielbergom, Gibsonom… A od glumaca – Jim Carrey mi je uvijek favorit.
U braku ste sa suprugom Alenkom već 15 godina. Koja je tajna vaše dugovječnosti?
Da, 15 godina braka, ali skupa smo skoro 25. Uvijek kažem isto: svi mi imamo teške, ponekad i grozne trenutke u vezi. Najlakše je odustati i pobjeći. Ali ako ste već nešto izgradili zajedno, treba se boriti do kraja, biti strpljiv – samo takvi na kraju isplivaju.
Očinstvo vam je, kažete, najvažnija uloga. Kako su vas sin Dino i kći Elena promijenili?
U svakom pogledu, osim što sam gotovo sve podredio njima, nastojim im svojim primjerom pokazati ono što smatram ispravnim smjerom u životu. Trudim se usaditi im prave vrijednosti i uvijek biti uz njih. To, naravno, ne znači da ponekad ne treba na
i vrijeme za sebe. Roditeljstvo te, između ostalog, uči odricanju i odgovornosti.
Oboje kreću vašim stopama, želite li otkriti najvrjedniji savjet koji ste im udjelili?
Ima ih više. Čak sam im svakome na zid sobe uokvirio „Smjernice kroz život“ – ima ih preko 20. Na kraju sam ostavio prostor da jednog dana sami nadopišu svoje… Kako oni rastu, uče i razvijaju se, tako i ja učim uz njih. Jednu sam im zaboravio zapisati, a
uo sam je nedavno od dr. Sakomana: „Bolje biti sam nego u lošem društvu.“
Osim obitelji, vaša velika strast je šah. Što za vas predstavlja ta igra i pomaže li vam kod donošenja odluka u svakodnevnom životu?
Zavolio sam šah uz tatu. Pomaže mi da se opustim, izoštrim fokus, vježbam kombinatoriku i donosim brze odluke pod pritiskom. Kad ga jednom bolje upoznaš, shvatiš da je to doista čudesan sport – pogotovo kad se igra uživo.