Ispravite me ako griješim, ali čini mi se da je psihoterapija u posljednje vrijeme ušla u modu. Ali ne odlazak psihijatru, to nikako, pa ni odlazak psihologu, to je u općoj percepciji zapravo isto, nego odlazak nekom od ovih fensi certificiranih psihoterapeuta, koji nikad nisu studirali psihologiju, ali su se stručno obučili da pomalo budu ono što nimalo nisu. Ustvari, možda nije toliko mondeno biti u toj stvari klijent, koliko je mondeno postati psihoterapeut. Naravno, ništa ja tu ne prigovaram, tko sam da bih prigovarao, ali pomalo kao da se usuđujem primjećivati. Ljudi brinu brigu za svoju bol, kao i za svoj bol, svejedno boli li ih duša ili ih boli glava, i to je, vjerojatno, dobro.
Knjižica Ane Petrović, savršeno pogođenog formata, perfektno dizajnirana, bavi se odlascima na psihoterapiju. "Stripoterapija" je, ustvari, strip, sedamdesetak priča, svaka u po jednoj sličici, sedamdesetak strip skečeva, nacrtanih iz uvijek istog rakursa: lijevo je fotelja s psihologinjom, desno fotelja s klijenticom, a između stolić na kojemu su čaše s vodom i kutija papirnih maramica. U tako postavljenom, ponavljajućem kadru bivaju, iz sličice u sličicu, docrtavani detalji, ili se povremeno mijenja fizički položaj likova, jedna pa druga ustaju, nešto se dogodi, da bi se onda, u sljedećoj sličici, sve vratilo uobičajenom rasporedu, karakterističnom terapeutkinjinom položaju od slušanja, i klijentkinjinom položaju od ispovijedanja. Uza sve to, naravno, teku replike, ide priča, svedena na gnomske iskaze, te brze i kratke replike o psihoterapiji, životu, psihi, sebi i svijetu, unutarnjem doživljaju vanjskoga svijeta unutarnjeg svijeta… Ana Petrović munjevito i precizno misli, savršeno se snalazi u jeziku, duhovita je i rječita, i odlično crta. To joj onda omogućava da izvodi sve te piruete u jednoj slici, i da do u beskraj niže pametne, emotivne, vrlo intelektualne skečeve, koje od nekih doba čitatelj počinje doživljavati kao neki ludi spoj Woodyja Allena i Bustera Keatona. Prvom od dvojice pripada tema, dok drugom pripada način. Malo kada ćete, svejedno u kojoj narativnoj umjetnosti, u poeziji, prozi, u stripu ili na filmu, nailaziti na autore koji se, poput Ane Petrović i Bustera Keatona, snalaze na tako ograničenom samozadanom prostoru.
"Stripoterapiju" ugledao sam jesenas, na štandu mog omiljenog Kreativnog centra, na beogradskom Sajmu knjiga. Strip o psihoterapiji, pisan i crtan za izdavača specijaliziranog za djecu i mlade, čije knjige, slikovnice i raznorazne priručnike i publikacije čita i neki postariji zainteresirani svijet, iz mnogih mi se razloga učinio vrlo hrabrim poduhvatom. Da ne kažem odmah: osuđenim na neuspjeh! Jer pretpostavljena ideja o publikaciji koja bi trebala detabuizirati odlazak psihologu ili psihijatru nužno je osuđena na neuspjeh, kao što je na neuspjeh osuđeno svako propovijedanje o koristi ovoga ili onoga. Recimo, o koristi pranja ruku! E, kao što su prije stotinjak godina popropadali svi pokušaji da se o pranju ruku napiše pametan roman, tako će danas propasti svaki pokušaj da se mlade ljude nagovori na ceremonijale duševne higijene i psihoterapeuta! Tako sam, dakle, mislio prije nego što sam, tu na sajamskom štandu, pogledao i pročitao prve dvije sličice u knjizi. Nakon toga sam već razmišljao kome još, osim samome sebi, moram kupiti "Stripoterapiju". (Jer sam već znao da ću o njoj pisati, a čim izađe tekst već će me toliki dragi ljudi ugnjaviti pitanjem gdje mogu kupiti knjigu, i emocionalnom ucjenom zašto im je nisam donio iz Beograda…) No, srećom, nisam se ni okrenuo, a početkom veljače 2023, u to najdepresivnije vrijeme u godini, "Stripoterapija" pojavila se i u zagrebačkim knjižarama. Kao uvozna roba, a ne kao novo izdanje, što je veoma, veoma pohvalno.
"Stripoterapija" je knjiga za odrasle ljude, i za sve koji se osjećaju tako. A čim te boli, ili čim te mori duša, mora da si već odrastao. Ili je upravo suprotno: ostao si djelomično dijete. Svejedno kako je, tek knjigu, tojest strip, Ane Petrović mogu čitati djevojčice i dječaci negdje od dvanaeste pa do sto i dvanaeste godine života. Nikoga autorica ni na što ne nagovara, ali, na neki način, nema bolje psihoterapijskog pa ni medicinskog prosvjećivanja od ovog. I nema bolje reklame za higijenu duše od ove. Najprije zato što knjigu, za razliku od tolikih drugih, manje dobrih, iritirajućih i loših knjiga o popularnoj psihologiji i o self helpu nije pisao ni crtao nikakav terapeut, vrač ni šaman, nije je, dakle, crtao iscjelitelj, nego ju je crtao bolnik. I to veoma, veoma darovit bolnik, tojest bolnica.
Na kraju knjige, u kojoj su, nisam to rekao, priče u po jednom kadru uvijek na desnoj stranici, dok je na lijevoj nacrtano i napisano nešto drugo, sami ćete vidjeti što, na kraju knjige, dakle, pogovor je psihologinje i psihoterapeutkinje Tijane Mirović, one koja je kroz cijelu knjigu sjedila na lijevoj fotelji, u onoj uvijek istoj pozi. Vrlo lijep i pametan tekst, koji čitatelju sugerira fenomen dvostrukog razotkrivanja. Ni u jednoj životnoj situaciji, ni u kakvoj ispovijedi, od one u kojoj se osumnjičeni ispovijeda isljedniku, preko one u kojoj se grešnik ispovijeda svećeniku, do one u kojoj se klijent ispovijeda psihoterapeutu, a pisac svom liku u knjizi, ispovijed ne može ostati jednosmjerna. Nije tako u ljudskoj prirodi.
Šta radite da ne radite?
Evo jednog dijaloga s lijevih stranica knjige, koji Ana Petrović opisuje kao "mala drama, dva lica, jedan čin":
- A koju vi muziku slušate?
- Imam plej-listu jednu pa pustim.
- Kakvu plej-listu?
- Šareno. A nekad slušam radio.
- Koju stanicu?
- Vrtim.
- A šta radite u slobodno vreme?
- Slažem slagalice. Ali retko kad. Skoro pa nikad. Nekad za Božić. Mada više ni za Božić.
- Pitala sam šta radite, nisam pitala šta nikad ne radite.
Biografija
Ana Petrović dijete je devedesetih, grafička dizajnerica, ilustratorica knjiga i crtačica stripova. Introvert. Jedna od onih mladih umjetnika i umjetnica iz raznih domena, o kojima bi se trebalo nešto pametno napisati kao o prvoj postjugoslavenskoj generaciji.