Vakula kod Stankovića otkrio kako je njegova šala napravila pomutnju: 'Ljudi su panično zvali HRT'

Aleksandar Stanković u emisiji 'Nedjeljom u 2' ugostio je dugogodišnja i još uvijek aktivna lica HRT-a – Danijelu Trbović, Zorana Vakulu i Ivanu Radaljac Krušlin. Govorili su o svojim počecima, prvim tremama, radiju i televiziji nekad i danas, anegdotama iz karijere te ljudima koji su obilježili njihov profesionalni put.

Daniela Trbović se prisjetila svojih plesnih dana iz sredine osamdesetih, kada je bila članica Studija za suvremeni ples i nastupala u produkcijama Kazališta Komedija. Govorila je i o tome kako je neko vrijeme studirala medicinu, no od tog je poziva odustala i ostala u medijima. Govoreći o televizijskim sjećanjima iz djetinjstva, prisjetila se starih televizora i emisija koje su se gledale u obiteljskom okruženju. Spomenula je „Gradić Peyton”, Slavicu Filu, Mendu i Slavicu, ali i televizijske legende koje su na nju ostavile snažan dojam.

– Kad sam uživo vidjela Helgu Vlahović, Vesnu Spinčić Prelog, Jasminu Nikić, Kseniju Urlić, Željku Fattorini i Olivera Mlakara, bila sam onako: dišem isti zrak. Sve su mi te tete na televiziji, moje bivše kolegice i najljepša lica televizije, kad je televizija bila kućni oltar, bile prekrasne. Ne znaš jesu li bile ljepše, odmjerenije ili finije, rekla je Danijela.
Govoreći o razgovorima s gostima, kazala je kako nije bježala od provokacije, ali da joj je uvijek bilo važno da bude odmjerena i duhovita.

– Mislim da je to uvijek bilo fino i umjereno. U politiku neću u moju butigu, mi smo zabavni program, ali uvijek se možeš poigrati na svoj račun i na račun gosta. Možeš lagano plesati na toj ivici. Ne moramo stalno biti nice and sleazy, možemo biti nice and easy i ponekad bocnuti, ali ne maliciozno, nego simpatično, da se gost opusti, rekla je. Na pitanje što joj je bilo najdraže raditi, izdvojila je razgovorne emisije i „Najslabiju kariku”.

Otkrila je i da je tijekom karijere dobivala ponude drugih televizija, posebno dok je vodila „Najslabiju kariku”, ali ih nije prihvatila jer joj se sviđao format koji je radila i jer se nikada nije vidjela kao osoba koja se zna agresivno nametati na tržištu. Govoreći o svom voditeljskom stilu, rekla je da voli humor, ironiju i spontanu komunikaciju s gostima, ali bez zlonamjernosti. Smatra da voditelji trebaju biti autentični i različiti, a ne „klonovi jednog te istog tipa”.

Istaknula je kako za dugotrajan televizijski posao nisu dovoljni samo talent i pojava, nego i ozbiljna priprema, znatiželja i interes za ljude. Kazala je da nikada nije ulazila u emisiju bez detaljne pripreme o gostima i temama te smatra da prava spontanost dolazi upravo iz dobre pripreme.

Otkrila je i da danas najviše voli gledati britanske humoristične i kriminalističke serije te skandinavske krimiće, koje često prati kasno navečer. Govoreći o odlasku u mirovinu, rekla je da joj je teško povjerovati da je gotovo polovicu postojanja HRT-a provela radeći na HRT-u. Pred kraj razgovora dotaknuli su se i meteorologa Zorana Vakule, sljedećeg gosta emisije, s kojim je Trbović neko vrijeme dijelila radni prostor. Kazala je: "I tad je bio naočit i obećavao je".

Nakon razgovora s Danijelom Trbović, gost Aleksandra Stankovića bio je meteorolog Zoran Vakula, koji je govorio o karijeri na HRT-u, planovima za mirovinu, djetinjstvu i televiziji koju je gledao kao dječak. Aleksandar Stanković razgovor je otvorio šalom o Vakulinoj „tetovaži” i njegovoj želji za odlaskom u mirovinu. Vakula je pojasnio da nije riječ o pravoj tetovaži, nego o nacrtanom suncu, a zatim priznao da ozbiljno razmišlja o mirovini jer smatra da je u karijeri dosegao vrhunac te da danas više radi kao urednik i mentor mlađim kolegama.

Rekao je da i dalje paralelno radi na HRT-u i u vlastitoj nakladi te očekuje da će i u mirovini ostati aktivan, osobito kroz edukativni rad s djecom. Prisjetio se i školskih dana u bivšoj državi, kada je bio aktivan u školskim organizacijama, vodio priredbe i pokazivao interes i za društvene i za prirodoslovne teme.

Govorio je i o televiziji iz djetinjstva, prisjećajući se crno-bijelih televizora, Dnevnika, „Smogovaca”, „Malih tajni velikih majstora kuhinje” i drugih emisija koje su obilježile njegovo odrastanje. Istaknuo je i da je tijekom tri desetljeća rada na HRT-u sudjelovao u gotovo svim programskim segmentima, uključujući informativni, zabavni, sportski pa čak i religijski program.
Zoran Vakula u nastavku gostovanja u emisiji „Nedjeljom u 2” prisjetio se svojih prvih dana na Hrvatskoj televiziji, televizijske treme, prvotravanjske šale koja je izazvala paniku među gledateljima i iskustva u „Plesu sa zvijezdama”.

Govoreći o svom prvom televizijskom nastupu u emisiji „Dobro jutro Hrvatska” 1996. godine, Vakula je rekao da je tada imao veliku tremu. – Pripremao sam se kod fonetičara i lektora, a meteorološki sam već imao godinu i pol iskustva u prognozi. Imao sam užasnu tremu. Kad danas gledam te stare VHS snimke, vidim koliko sam bio ukočen i nesiguran, rekao je Vakula. Prisjetio se i pokojnog meteorologa Milana Sijerkovića, kojeg je nazvao svojim „meteorološkim ocem”. On me gurnuo u vatru i dao mi priliku koju sam iskoristio, rekao je.

Kao najneugodnije televizijsko iskustvo izdvojio je prvotravanjsku šalu iz „Dobro jutro Hrvatska”, kada je zajedno s kolegama simulirao iznenadno nevrijeme.  U unaprijed snimljenim skečevima najavljivali su oluje, tuču i „pljuskove riba”, no dio gledatelja povjerovao je u upozorenja. – Počeli su zvoniti telefoni na televiziji i u DHMZ-u. Ljudi su lijepili selotejp na prozore, parkirali aute u garaže i nastala je panika. To me naučilo koliko ljudi ozbiljno shvaćaju vremensku prognozu i da se s upozorenjima ne smije šaliti, rekao je Vakula.

Vakula smatra da je publiku osvojio zato što je vremensku prognozu prezentirao opuštenije i prirodnije nego što je tada bilo uobičajeno. U nastavku gostovanja u emisiji „Nedjeljom u 2” Zoran Vakula govorio je o pritisku i pogreškama u meteorološkim prognozama, borbi protiv senzacionalizma, radu s djecom i edukaciji građana o vremenu i prirodi.

Na pitanje Aleksandra Stankovića kako reagira kada znatno pogriješi u prognozi vremena, Vakula je rekao da greške nikada nisu namjerne i da su sastavni dio meteorološkog posla. – Radimo posao u kojem je greška svakodnevna pojava. Nemoguće je prognozirati sto posto sve meteorološke elemente dovoljno kvalitetno, rekao je Vakula. Dodao je da mu smetaju neopravdane provokacije, ali da se uvijek trudi ostati smiren i pristojan prema ljudima koji mu prilaze s pitanjima o vremenu. Govoreći o popularnim aplikacijama za prognozu vremena, Vakula je upozorio da one ne mogu zamijeniti iskustvo meteorologa.

– Aplikacije su naizgled pomoć, ali nisu isto što i čovjek s meteorološkim iskustvom koji pokušava dati najbolju moguću informaciju. Aplikacija je samo jedan izračun jednog modela atmosfere, rekao je. Posebno je izdvojio aplikaciju HRT Meteo, za koju kaže da sadrži „prognozu s dušom” koju je napisao "čovjek, meteorolog koji koristi stotine različitih modela i izračuna".

Vakula je priznao da mu smeta senzacionalističko predstavljanje vremenskih prognoza na portalima te da se protiv toga pokušava boriti upozoravanjem redakcija. Velik dio razgovora posvetio je radu s djecom i svojim slikovnicama o meteorologiji. Dosad je objavio osam slikovnica na hrvatskom jeziku i isto toliko na engleskom.

– To me puni. S djecom proživljavam nešto posebno. Učim ih da gledaju svijet oko sebe, da ne gledaju samo u pod nego i u nebo, oblake, dugu i prirodu oko sebe. Nadam se da će se među njima roditi neki budući meteorolozi, rekao je.
U trećem dijelu emisije „Nedjeljom u 2” gostovala je novinarka Hrvatskog radija Ivana Radaljac-Krušlin, koja je govorila o svojim počecima u medijima, ljubavi prema radiju i televiziji te ljudima koji su obilježili njezin profesionalni put.

Govoreći o tome zašto voli radio i televiziju, objasnila je kako je još kao djevojčica bila „zaražena” medijima, ponajviše zahvaljujući ocu koji je strastveno pratio informativni program. Prisjetila se da je televizijsku karijeru započela na lokalnoj televiziji u Pločama, odakle je došla u Zagreb. Ipak, kaže, radio joj je uvijek bio bliži. – Radio je kazalište za uši. To je prostor gdje mogu kreativnost izraziti puno bolje nego na televiziji. Radio je brži, konkretniji i može biti puno bliži ljudima, objasnila je.

Posebno se prisjetila Denisa Latina, koji je početkom devedesetih bio velika televizijska zvijezda. Upoznali su se dok su zajedno vodili jedan festival u njezinu rodnom kraju. – Rekao mi je: „Kad dođeš u Zagreb, javi mi se.” Naravno, nije bilo mobitela ni društvenih mreža pa je to ostalo negdje u zraku, ispričala je. Godinama poslije slučajno ga je srela na Glavnom kolodvoru u Zagrebu.

– Čovjek me prepoznao, što mi je bio potpuni šok. Rekao mi je da dođem na televiziju, malo mi pokazao kako sve izgleda i odveo me u službu za jezik i govor. Tamo su me „zarobili” tri godine jer sam kao Dalmatinka imala krive naglaske, rekla je.
Govoreći o dolasku na radio, prisjetila se velikih radijskih imena koja su je dočekala na HRT-u, posebno legendarnog Voje Šiljka. – Vojo Šiljak bio je čovjek koji je imao vremena za svakoga. Rekao mi je: „Mala, tu se svašta može, samo moraš voljeti svoj posao i puno raditi.” To mi je ostalo, rekla je.

Dodala je da je radijsko novinarstvo učila od starijih kolega jer fakultet, kako kaže, daje teoriju, ali ne i praktično znanje o izradi reportaža i priloga. Posebno je izdvojila urednicu Nevenku Grošić i Sanju Brajković, koje smatra svojim velikim učiteljicama u radijskom novinarstvu.

Ivana Radaljac Krušlin govorila je o svojim reportažama o socijalnim temama i iskustvima rada s ljudima s margine društva. Kazala je da je upravo Vojo Šiljak u njoj probudio interes za radijske reportaže i duže dokumentarne forme. Prisjetila se kako je odlazila u arhivu slušati stare reportaže nastale još prije njezina rođenja i tada se zapitala može li i sama napraviti nešto slično.

Kada je urednici Ivanki Zorić predložila da radi reportaže s ljudima s društvene margine, dobila je podršku i krenula u svoj prvi veliki projekt – priču o beskućnicima. – Shvatila sam da ne mogu samo prići čovjeku na ulici i pitati ga je li beskućnik. Jako me mučilo kako razgovarati s ljudima, a da im ne narušim dostojanstvo, rekla je. Otkrila je da je tjednima pokušavala pronaći sugovornike i da joj je taj proces bio emocionalno vrlo težak. – Isto je bilo i kad sam tražila prostitutku s kojom bih razgovarala. Kako prići ženi i pitati je čime se bavi, kako živi, zna li njezina obitelj za to? To su vrlo osjetljive situacije, rekla je. 'Svima se može dogoditi takva priča'

Radaljac Krušlin naglasila je da u tim reportažama nije tražila senzaciju nego ljudske priče i razloge zbog kojih ljudi završe na društvenoj margini. Dodala je kako su joj upravo ti razgovori promijenili pogled na život. – Naučila sam da svakoga može dočekati takva priča. I ti i ja možemo sutra postati beskućnici. Jedna bolest, kredit ili nekoliko loših odluka i gotovo – na ulici si, rekla je. Kaže da su je takva iskustva naučila poniznosti i zahvalnosti. – Naučilo me da cijenim male stvari u životu i da svaki dan kažem: „Hvala, evo još jednog dana, svi smo živi i zdravi i zajedno ćemo nekako pregurati sve što dođe”, zaključila je.

Ivana Radaljac Krušlin govorila je o radu na terenu, razlikama između radija i televizije te emisijama o mentalnom zdravlju po kojima je posljednjih godina postala prepoznatljiva na Hrvatskom radiju. Prisjetila se brojnih situacija iz reporterskog rada, priznajući da je često bila „hazarder” jer je uvijek željela biti u središtu događaja. Tako je tijekom jednog prosvjeda u Zagrebu završila pogođena jajima i balonima s vodom, dok je izvještavala iz prvih redova.

Spomenula je i izvještavanje tijekom lošeg vremena, kada se radilo unatoč kiši i teškim uvjetima jer je živi program uvijek imao prioritet. Posebno joj je ostalo u sjećanju izvještavanje nakon atentata na Ivu Pukanića, kada se slučajno našla vrlo blizu mjesta eksplozije. Bez opreme i ekipe, s mobitelom, blokom i olovkom, ostala je raditi dok nisu stigle druge novinarske ekipe.

Velik dio razgovora posvetila je emisijama o mentalnom zdravlju koje uređuje i vodi. Ispričala je da ju je psihologija oduvijek zanimala te da je ideju za takvu emisiju predložila uredništvu Hrvatskog radija. Prve emisije radila je s pokojnom profesoricom Mirjanom Krizmanić, od koje je, kako kaže, mnogo naučila.

S vremenom je shvatila da publika želi sve više sadržaja o mentalnom zdravlju te da su ljudi danas otvoreniji prema tim temama nego prije desetak godina. Ipak, smatra da stigma i dalje postoji, osobito u manjim sredinama gdje su psihološka pomoć i stručnjaci teže dostupni. Istaknula je da su joj upravo ljudi iz manjih mjesta posebno važni jer se ondje problemi mentalnog zdravlja često skrivaju i teže priznaju zbog straha od osude okoline. Govoreći o suradnji s psihijatrom Hrvojem Handlom u emisiji „Etera”, rekla je da od njega svakodnevno uči i da joj je važno da složene teme približe slušateljima na jednostavan i razumljiv način.

Na pitanje bi li mladima preporučila novinarstvo, odgovorila je neodlučno, ističući da mladi često vide samo atraktivni dio posla, poput vođenja Dnevnika, ali ne razumiju koliko rada, odricanja i neugodnih situacija stoji iza kvalitetnog novinarskog proizvoda. Za kraj je rekla da najviše voli gledati dokumentarne emisije i „Potjeru”, dok televizijske sadržaje uglavnom prati naknadno jer joj radni ritam ne dopušta gledanje programa u stvarnom vremenu.