KRITIKA

Uz veliku pomoć (domaćih) prijatelja u normalu su nas vratili Beatlesi, bar nakratko

Uz veliku pomoć (domaćih) prijatelja u normalu su nas vratili Beatlesi, bar nakratko
05.06.2017.
u 13:36
Integralna izvedba 'Sgt. Peppera' pokazala je svu raskoš koju su Lennon, MCartney, Harrison i Starr ostavili itza sebe u ključnoj fazi karijere
Pogledaj originalni članak

I na Olimpijskim igrama u Londonu uvjerili smo se koliko se rock-glazba može iskoristiti u propagandne svrhe i koliko je pop-kultura postala „službeni izbor“ i glavna kulturna referencija mnogih država. Kamoli ne Velike Britanije koja je od šezdesetih godina cijelu priču, izmišljenu u SAD-u, izvela upravo njima i čitavom svijetu. A to radi i danas, s Beatlesima kao stalnim adutima, ali i sa stotinama novih izvođača godišnje koji dospiju daleko izvan Engleske. I mi smo prošlog tjedna dobili svoj dio „okupacije“ sjajnim koncertom „Sretan 50. rođendan, naredniče Pepper“ u Lisinskom.

Kao što je veleposlanik Velike Britanije u Hrvatskoj Andrew Dalgleish mogao biti ponosan na domete britanskog pop-kulturnog utjecaja i izvoza u svijet, tako smo i mi mogli biti zadovoljni megaprogramom koji je Beatles Revival Orchestra s gostima besprijekorno posvetila jednom od najznačajnijih repertoara u povijesti rocka i albumu „Sgt. Pepper“. Kao i činjenicom da smo bar u nečemu – naklon glazbenicima – na istoj valnoj duljini i sličnih mogućnosti kao i oni „vani“.

Dapače, bila je riječ o jednom od najboljih ovogodišnjih koncerata, na kojem je domaći glazbeni talent frcao na sve strane i stao uz bok onim luksuznim svjetskim izvedbama nekog albuma od Londona do Los Angelesa. Kao da živimo u sasvim normalnom svijetu u kojem glazbenici ne moraju „kopati“ da dođu do dobre gaže, kao da nam ne prijeti Agrokorova apokalipsa i sve što uz nju ide – sasvim konkretno, ali i kao dominantno stanje duha koje kod nas vlada – kao da su nam duhovni obzori, reforma školstva i životi publike u krcatom Lisinskom isti kao u ranije spomenutom svijetu.

Onome tko nije bio, u svjetlu stalnih subjektivnih rasprava „koga volim, koga ne volim, koga mrzim“, bit će teško objasniti kako su to baš svi koji su izašli na binu svoje uloge izveli visokoprofesionalno i s talentom koji nam opet pokazuje da imamo glazbenu scenu bolju nego što smo spremi priznati. Prije svega zato što su, ili kao solisti ili kao članovi brojnih domaćih postava, predlošcima pristupili s osjećajem, razumijevanjem, energijom i svježinom – vođeni Oljom Dešićem čija se muzikalnost čuje i kad svira bas-gitaru i kad orkestrira ovakve projekte, a vidio sam ih nekoliko – a ne kao gerijatrijski ansambli čije izvedbe pjesama Beatlesa obično djeluju kao loš soundtrack za život u domu umirovljenika.

Osim „Sgt. Peppera“ dobili smo još dva sata „ostatka“ iz repertoara Beatlesa. Beatlesi su bili “mladići u najboljim godinama”, u kreativnoj top-formi, pa je bio red da ovakva posveta ima krvi i strasti, ali i pravog muziciranja s kompleksnim aranžmanima koje je uz sam bend (Erik Malnar, Josip Radić, Goran Rubeša i Marko Jurić, pojačani Vedranom Križanom na klaviru) veliki ansambl s gostujućim pjevačima izveo bezgrešno. Nakon prigodnog početka s “Birthday” s “Bijelog albuma” i nekoliko uvodnih pjesama, integralna izvedba “Sgt. Peppera” pokazala je svu raskoš koju su Lennon, McCartney, Harrison i Starr ostavili iza sebe u ključnoj fazi karijere. Još bolje, jasno se osjetila razlika spram prijašnjih hitova koju su Beatlesi donijeli svojim najambicioznijim albumom do tada i promjenom smjera djelovanja.

Zaokruženi koncept albuma u Lisinskom osjetio se kako treba, a Maja Posavec u Harrisonovoj “Within You, Without You” – uz dodatak sitra i tabla bubnjeva u jednom od prvih primjera world-musica iz 1967. – i Neno Belan u mccartneyevskoj “sredini” završne epopeje “A Day In The Life”, bili su jedini gostujući pjevači. Pametna odluka kojom je uz “Strawberry Fields Forever” i “Penny Lane”, prve pjesme snimljene za album “Sgt. Pepper”, ali objavljene samo na vizionarskom singlu početkom 1967. – zadržan smisao izvornika, a domaćoj publici priuštena koncentrirana, znalačka obrada važnog albuma.

Nakon toga u više od dva sata publika u Lisinskom čula je reviziju dijela ostalog materijala Beatlesa, u kojima je visokoprofesionalna glazbena pratnja išla pod ruku s vokalnim izvedbama gostiju. Tina Kresnik na vokalima i Bero na Hammond orguljama iz Parnog valjka izveli su “Money Can’t Buy Me Love”, Luce “Don’t Let Me Down’, u bloku uz pratnju orkestra Marko Tolja i Zvjezdan Ružić na klaviru “And I Love Her”, gitarističko čudo od djeteta Frano Živković s vokalima Akvarela otprašio je potpuri Beatlesa, tenor Stjepo Gleđ Markos izveo je “Michelle”, a Damir Kedžo “Eleonore Rigby”. The Blondes su uz dvije gitare odabrale “Norwegian Wood”, Detour “I Saw her Standing There”, Neno Belan “Get Back”. Olja Dešić na klaviru i s orkestrom otpjevao je “The Long And Winding Road”, a na kraju Daria Hodnik s riječkim gitaristom Ivanom Pešutom “While My Guitar Gently Whips” te Radojka Šverko “Something”.

Nakon primjerene “The End” – kronološki posljednjih snimaka Beatlesa s albuma “Abbey Road iz 1969. – i “All You Need Is Love” i “She Loves You”, da ne bude sve preozbiljno, Oliver Dragojević u “Yesterday” doveo je priču do svršetka sa svim gostima na pozornici u “Yellow Submarine”, “Let It Be” i „Hey Jude“. Najvažnije, nije bilo kiča, slinave nostalgije i pretencioznog miješanja klasike i rocka kakvo se omakne i u Velikoj Britaniji, nego je mlađa generacija glazbenika ispravno protumačila predloške i punoj dvorani priuštila vrijednu posvetu Beatlesima.

 

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.