Pero Kvrgić

U ratu čak ni u šali nisam smogao snage zapucati iz puške

pero kvrgić
pero kvrgić
pero kvrgić
pero kvrgić
17.06.2012.
u 11:00
– Vrijeme je zbrke, jurnjave, ljudi trče s proba na sapunice, sa snimanja na snimanje. Nemaju vremena za izgradnju svoje glumačke osobnosti – kaže.
Pogledaj originalni članak

Doajen našeg teatra Pero Kvrgić kao dječak je htio biti liječnik, pilot, vatrogasac.

– Kad se zapalilo cijelo selo, išao sam gledati vatru i zamišljao sebe kao vatroga­sca. Želio sam biti i pilot pa sam slagao sanduke jedan na drugi, penjao se i padao s njih. Ali i onda sam glumio. Svirao sam violinu, s desetak godina kao amater igrao u nekim dječjim komadima – govori Kvrgić.

Onda je počeo Drugi svjetski rat i dječački su se snovi rasplinuli. Oca su mu odvele i ubile ustaše kad je imao samo 14 godina. Odrastao je u Moravicama, mjestu u kojemu su se stalno mijenjale vojske, pa je 1944. i sam otišao s partizanima u šumu. Tamo je, kaže, glumio u jedinicama Gorskog kotara I. G. Kovačića i Augusta Cesarca.

– Ljeti smo spavali na otvorenome, a zimi po nekim štagljevima. Stalno smo trčali, navlačili neprijatelje na sebe pa im bježali. Posebice kad bi došli tenkovi. Imao sam neku talijansku pušku, ali nikad nisam opalio ni metka. Čak ni za probu – prisjeća se.

Svog velikog prijatelja, pokojnog Bobija Marottija, upoznao je nakon rata. Ivana Gorana Kovačića, govori, ubili su prije nego što su se upoznali, a samo je on iz svoje jedinice postao glumac.

Nakon završetka rata upisao je glumačku školu u kojoj je pjesnik Drago Ivanišević bio direktor, a profesori Soljačić, Kombol, Strozzi...

– Tad smo se prvi put susreli s tako pametnim, učenim ljudima. Kad smo završili školu, počeli smo raditi u Studiju HNK, i tek onda prešli u HNK. Studio je vodio Tito Strozzi, a igrali su mladi ljudi. Strozzija su sumnjičili da je šurovao s NDH, dosta su zazirali od njega i potjerali ga da glumi u Rijeci – prisjeća se Kvrgić.

Nakon samo dvije godine postojanja Studio je ukinut, a mladi glumci prešli su u veliko kazalište HNK. U prvoj predstavi “Milijunaški Napulj” Kvrgić je igrao sitnog lopova.

– Bio sam problematičan glumac i zamalo sam dobio otkaz. No tu sam ulogu dobro odigrao pa mi je ondašnji intendant Mirko Božić rekao: “Kume, dobro si to odigrao. Sitni, mali lopov spasio te od otkaza”. Tada sam, naime, imao samo 18 godina. Oko mene same veličine, a ja nespretan, nesnalažljiv, nisam se snašao među njima. No bili su zadovoljni kako sam odigrao, pa sam i ostao – govori.

Ne zadugo jer Mladen Škiljan i Kosta Spaić poveli su skupinu mladih glumaca pobunjenika koji su željeli novi teatar. Škiljan je, otkriva Kvrgić, predložio da osnuju novi teatar, a Branka Gavellu nagovorio je da tamo bude redatelj. Na njegovu inicijativu nastalo je Zagrebačko dramsko kazalište, današnja Gavella.

– Poštovali smo Gavellina načela: da igra bude kolektivna, da nema malih uloga, odnosno da su jednako važne male i velike, željeli smo otvoreno kazalište novih izraza – priča Kvrgić.

Od tadašnjih velikih glumaca i uprave HNK doživjeli su dosta buke i bijesa, čak i šala na svoj račun. Govorili su da se “skupio nakot mladih goluždravaca”, a jedna se glumica, prisjeća se Kvrgić, pljesnula po stražnjici i govorila: “To ste vi mladi koji hoćete osnovati novi teatar”.

– Smatrali su nas bezobraznima jer smo željeli nešto novo. Veliki je šok bio što smo im oduzeli prostor. Taj teatar u Frankopanskoj ulici bio je filijala velikog teatra i tamo su se također igrale predstave HNK – govori.

Kad govori o velikanima, Kvrgić ističe kako je Ranko Marinković bio jako duhovit, zaljubljen u glumce. Branko Gavella bio je, dodaje, zaigran, histrion, glumac, zafrkavao se na svoj način. Starije ljude taj je humor vrijeđao, a mladi su ga prihvatili s oduševljenjem.

– Nadijevao nam je i različita imena. Mene je nazivao Pešekan (morski pas, op.a), u njegove bih ideje uvijek nadogradio nešto svoje. Gavella je govorio da mi daje prst, a ja bih mu progutao cijelu ruku. Kolegi Viktoru govorio bi: “Emile, daj, molim te...”, a Viktor bi odgovorio: “Ja nisam Emil, nego Viktor”. “Ma dobro, Emile, daj molim te...”, “Ali ja sam Viktor”, bunio se. “Ma dobro, Viktore, daj budi malo Emil”, rekao bi mu Gavella.

Iz angažmana Dramskog kazališta Gavella nekoliko godina prije mirovine prešao je u HNK. Uzrujavao se, posvadio, pa i otišao. Teatar, kaže, više nije bio onako kolektivan kakav su zamišljali kao mladi.

Od svih značajnih uloga i predstava koje je odigrao najpoznatije su, smatra, “Stilski vježbe”, koja je kao najdugovječnija predstava na svijetu ušla i u Guinnessovu knjigu rekorda. I danas je, kaže Kvrgić, sve generacije prihvaćaju, svaka je izvedba puna. Kao jednu od ponajboljih uloga ističe predstavu “Patnje gospodina Mockinpotta” koja je odigrana više od sto puta. Odigrao je više od 180 različitih uloga: Pomet, Dundo Maroje, Harpagon, Sganarelle, Pathelin, Nemoćnik, Lear, Stilske vježbe, Mochinpott, Janez, Kir Janja, samo su neki od njih. Igrao je u desetak filmova, nekoliko TV drama i u brojnim radiodramama.

Svjestan je da danas među glumcima nema imena koja izazivaju strahopoštovanje, a razlog vidi u suludom tempu.

– Vrijeme je zbrke, jurnjave, ljudi trče s proba na sapunice, sa snimanja na snimanje. Nemaju vremena za izgradnju svoje glumačke osobnosti – kaže.

Vidi i da ga mlađe kolege gledaju s puno respekta.

– Čak mi i smeta to veliko poštovanje, preveliki obziri prema meni. Osjećam se kao institucija pa me često zato bude sram – kaže 85-godišnji Kvrgić.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 7

Avatar Bjeda
Bjeda
12:00 17.06.2012.

Faca bio i ostao.

DU
Deleted user
12:18 17.06.2012.

Sjetimo se jednog i jedinstvenog Svena Laste. Asocirao me naslov clanka i nepokolebljivost nekih velikih umjetniks poput njega.

Avatar Glina74
Glina74
11:19 18.09.2014.

Kaže nije ispalio ni metka i bio partizan,glumac, čistać krumpira samo neka se hvali ja znam kada je dolazio u Glinu 50-tih godina na ferijen i s nama sijedio na Kabinama na kupanju sjećam se ko dečkić kako se je hvalio da je bio partizan i tjerao ustaše i meni je znao neki puta reći ustaški sine ti moraš slušati KADA JA PRIČAM a danas priča kako je bio samo glumac i nije ni pucao ko vjeruje u te priče starih partizana taj je božji oni zaboravljaju da još ima nas živih ustaških sinova koje su oni maltretirali za Juge i komunista ali danas u svi bili kuhari i glumci želudac mi se neki puta digne kada čujem ova kove priče