Za razliku od mnogih jednokratnih, ili kratkotrajnih pojava, neki glazbenici djeluju i rade na duge staze. Ako im i povijest "da za pravo", uz kritiku i publiku, dobivamo "sveto trojstvo" koje njihove karijere čini ne samo totalno drukčijim, nego i totalno važnijim od drugih. Rock&Off nagrada za životno djelo koja će joj biti dodijeljena 31. siječnja u Tvornici kulture samo je jedan djelić u mozaiku koji je Dunja Knebl marljivo ispreplitala zadnjih tridesetak godina. Preciznije, 32 godine, jer, kako mi je jednom rekla: "Za pravi početak smatram točno datum 16. 4. 1993., kada sam imala prvi koncert sa serijom malo poznatih narodnih pjesama u zagrebačkom KIC-u. Posjećenost je bila neočekivana, bez obzira što se radilo o nepoznatoj glazbi. Ljudi su stajali i izvan prostorije na prvom katu, došli su i Max Juričić iz Vještica, kojeg tada još nisam poznavala, Arsen Dedić sa Sergiom Endrigom, i nakon tog prvog koncerta stvari su se počele razvijati same od sebe."
A ona postala najjača karika domaće etno ili tradicijske glazbe. Opstati na domaćem terenu trideset godina sa sofisticiranom glazbom kakvu izvodi Dunja Knebl, pothvat je posebne vrste. Dunja Knebl 12. ožujka nastupa u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski i to je prilika aklamacijom podržati osobu koja je itekako aktivna i danas. Njen zadnji album s postavom Dunije "Bilo je sada", s Ninom Romić i Jelenom Galić, kod mnogih kritičara na vrhu je popisa najboljih prošlogodišnjih albuma. Zvuči kao nevjerojatan podatak, ali od 2019. do danas Dunja Knebl sudjelovala je na sedam albuma, od kojih su neki također bili pri vrhu godišnjih popisa najboljih ostvarenja.
Pišući nedavno tekst za monografiju o klubu Gjuro II koja će se pojaviti ove godine, prisjetio sam se i podatka da je prvi zajednički koncert Etno Ambient Live održan upravo tamo 1995. godine. Razgovarajući nedavno s Dunjom Knebl, rekla mi je da razmišljaju krajem godine napraviti neki flashback na to važno razdoblje i skupa sa Lidijom Bajuk i Mojmirom Novakovićem (Legen, Kries) nastupiti možda baš u tom prostoru gdje su sve i započeli.
Prije trideset godina Etno Ambient Live bio je izuzetno važan projekt koji je glazbom Legena, Lidije Bajuk i Dunje Knebl stekao status prijelomnog paket izdanja i definirao nove polazne pozicije za kasnije korištenje tradicijske hrvatske glazbe.
Značaj Dunje Knebl puno je veći nego što to njena pristojna skromnost odaje. Nasuprot tadašnjim prevladavajućim tamburicama i klapama, radilo se o sasvim drugačijem, promišljenom i estetiziranom umjetničkom pokretu koji je arhaičnu domaću glazbu promatrao s dužnim kreativnim poštovanjem, a ne kao priliku za zaradu na "domovinskim simbolima" zvuka koje su mnogi koristili, a i danas koriste, kao bankomat za brzu zaradu i nacionalnu patetiku. Već tada je to shvaćala i Dunja Knebl, kad mi je u intervjuu vođenom sredinom devedesetih dala točnu dijagnozu stanja na domaćoj sceni:
"Naša se narodna glazba zaustavila na jednoj točci i sve se ponavljalo po ustaljenim definicijama. Kada se pojavio etno, nešto što se nije uklapalo, prva reakcija bila je jako veliki otpor, a ona traje i danas. To pokazuju i nominacije za Porin, mi izgleda nismo ni na nebu ni na zemlji. Urednici na radiopostajama imaju svoje emisije, ali oni koji se bave folklornom glazbom, počevši s Hrvatskim radijem, odbacuju naš način interpretacije s obrazloženjem da to nije izvorno. Biti izvoran ne znači koristiti tamburicu, jer možeš koristiti tamburicu i ne biti izvoran."
Većina te komercijalne glazbe i jest bila neizvorni novokomponirani kič, pa je domaćim prvacima jače estetske promišljenosti trebalo vremena da dođu na štih. Tadašnji dio domaće glazbene produkcije koji kolokvijalno nazivamo etno scenom ugrubo se mogao podijeliti na dva dominantna pravca, zapravo tri, računamo li i spomenuti narodni kič koji nas je zasipao i još uvijek je prisutan. S jedne strane bili su reanimatori izvorne tradicijske glazbe poput Dunje Knebl, Lidije Bajuk ili Cinkuša, a s druge eksperimentu naklonjeni Legen, Tamara Obrovac, Hrvoje Crnić-Boxer, Ratko Vojtek i još neki. Na nesreću, ili sreću, domaća se politika tada nije miješala, tj. podržavala, samostalne proboje umjetnika koji su, manje-više, sve postizali vlastitom vrijednošću i snalažljivošću.
Već tada Dunja Knebl s glasom i gitarom pokazivala je interpretativnu sposobnost uskakanja u ruho ruskih, američkih, makedonskih ili engleskih narodnih pjesama. Uvjerljivo pjevajući na stranim jezicima, aranžmani pjesama na njenim albumima poput "Da sam barem guska" bili su filigranski točno prilagođeni pojedinim izvedbama, a fascinirala je i ambijentalnost postignuta s malo fizičkih sredstava. Pjesme koje su često imale maglovitu atmosferu poput filmova Tarkovskog, bile su obrađene maestralno, prije svega zbog Dunjinog glasa kojim se uživljavala i posvajala odabrani materijal. Dunja Knebl namjerno je ostala u estetskim okvirima koji jamče poštivanje izvornosti tradicionalnih pjesama, nadopunjujući ih prije svega različitim vokalnim opcijama i minucioznim aranžmanima. Podcrtane pasažima klavijatura, jače istaknutom elektronikom i hipnotičkom ritmičkom podlogom, ili klavirom, neke su pjesme potencijalni singleovi, uz to puno nadahnutiji nego, na primjer, tada naširoko razvikani prilozi Enye u filmu "Gospodar prstenova".
Kraće rečeno, Dunja Knebl bila je "doma" i sa stranim i s domaćim folklorom, a nakon takvog susreta s inozemnim predlošcima, albumom "Polje široko, nebo visoko" glasom i gitarom ponovno se vratila domaćem terenu i iskazala sposobnost uskakanja u ruho hrvatskih tradicionala iz Međimurja, Turopolja, Primorja, Zagorja i drugih krajeva. Već na tom mjestu njena je karijera bila predodređena za neku nagradu zbog izuzetnog doprinosa očuvanju kulture.
Dotadašnji trud Dunje Knebl uložen u pedantno istraživanje folklornog naslijeđa isplatio se i na inozemnom publicističkom tržištu, jer je prešla prag novog svjetskog glazbenog poretka. Enciklopedija "World Music Vol.1", iz serije renomiranih izdanja Rough Guide, uvrstila ju je na svoje stranice kao jedino ime iz Hrvatske. Poveći tekst i fotografija omotnice albuma "Iz globine srca" bili su faktografski dokaz etabliranja Kneblove u cijenjenom specijalističkom tomu svjetske reputacije.
Otprilike tada Dunja Knebl promovirala je i humornu monodramu "Strah od kloniranja", vjerojatno zbog želje za izlaskom iz već pomalo klišeiziranog etno pretinaca, a pjevanje na hrvatskom, engleskom, indonezijskom i ruskom jeziku bilo je uspjeli pokušaj osvježavanja izvođačkih manirizama. Iako se u slučaju Kneblove više radilo o rukopisu koji najviše duguje tradiciji koju su iza sebe ostavili Joan Baez i usporedivi izvođači šezdesetih godina, razinom poštivanja tradicije izdvojila se kao autentični zagovornik ideje o pomirbi glazbenog početka i kraja tisućljeća.
Nakon što su izražajne mogućnosti proširene spomenutom monodramom, idućim albumom "Četiri frtalji" vratila se starom načinu rada, pokazujući tvrdoglavu dosljednost i neodstupanje od izvornih zamisli i izvorne glazbe u pučkim pjesmama Međimurja, Podravine i Turopolja. "Ne pruža se podrška onome što bi moglo biti zanimljivo, nego se stalno pokušava jedno te isto", rekla mi je tada u intervjuu, a slično stanje vlada i danas. Nakon što je korištenje tradicionalne glazbe tih godina na nosačima zvuka i televizijskim programima prečesto nalikovao kič-prekapanju po glazbenim korijenima koje su mnogi protumačili s estradne strane gledanja, ili pak kao zvučne ukrase na primarno zabavnjačkom glazbenom materijalu, Dunja Knebl nastavila je s vlastitom vizijom radikalne etno-infekcije koja se ne obazire na isplativost i tržišne zakonitosti.
Zbog toga je razlika u dometima između njene glazbe i uobičajenog estradnog prosjeka bila još veća i opipljivija, ujedno i nepremostiva. Niti danas nitko neće pucati iz automobila pištoljem uz pjesme Dunje Knebl, i to je njena najveća artistička i ljudska prednost. Zbog toga ona zaslužuje nekoliko nagrada za doživotno djelo, a ovi drugi, ako ne kaznene prijave, onda barem negativne kritike. Ne samo zbog jasnoće izraza i odustajanja od robovanja estradnim klišejima, čitava karijera Dunje Knebl obiluje primjerima truda i rada čija osnovna karakteristika nije samo poštivanje i nadograđivanje standarda tradicijske glazbe, nego i stvaranje vlastitih pravila igre, ali ne one po stolovima. Dunja Knebl je u proteklih tridesetak godina bila među najpouzdanijim umjetnicama i umjetnicima koji su svojim etnografskim domašajima i samosvojnim putem spasili domaću tradiciju od suvremene domaće sramote kojoj često svjedočimo.
VIDEO Ekipa filma nominiranog za Oscara: 'Ovo se dogodilo prvi put u povijesti Hrvatske, sad ide borba'