Ne piše se za druge ni zbog drugih, a još manje zarad slave i društvenog priznanja, ili za to da kultura jezika u kojem pišeš prizna tvoje djelo, ali sve to, i nedostatak čitatelja, i anonimnost i socijalna bijeda, prezriv odnos matične kulturne sredine, nešto je što pisca ojađuje i što ga navede na niz kompromisa sa životom i tekstom, te na cjeloživotno umiljavanje huljama. Najgore je, međutim, u maloj i beznačajnoj kulturnoj zajednici, u književnosti koja ne samo da nikad nije imala svoga nobelovca, nego ga uživo nije ni srela, niti je zašla u njegov tekst, pisati pjesme i biti pjesnik. Tu bi i Dante i Goethe mogli kroz koprive gologuzi proći, a da u kanon i u antologiju ne uđu nikad, jer se i kanon i antologija dogovaraju prema uličnoj ili salonskoj uvaženosti pjesnikovoj, dok su stih, srok i rima tu samo kolateralni znaci, koje će mjesni vrač, nacionalni ekspert za pjesništvo, protumačiti kao što se tumači budućnost s dna kavene šalice.
Sve to rano sam shvatio, pa tu leži razlog zašto nikad nisam imao ambicija ni pretenzija unutar hrvatskoga pjesništva. Moglo bi se reći da me je zabavljalo kako sam upadao i ispadao iz nacionalnih antologija, i kako sam na kraju stigao da toga da me ovdašnji znalci upitaju jesam li ikad pisao pjesme, a ja pritom znam da se ne radi o provokaciji.
Hrvoja Pejakovića nisam za njegova prekratkog života sreo. Iz uvažene obitelji, od visoko poštovanog oca, bio je okružen svitom mnogo starijih pjesničkih i književnih podržavatelja, koji, kako to biva u uskim varošima i u uskim ljudskim dušama, bijahu prionuli uz Pejakovićev tjelesni invaliditet, te su se osjećali dobrim i moralno odvažnim čim su uz njega bili. On, međutim, bio je pametan, dobronamjeran i vrlo raspisan. To što nije mogao trčati i letjeti, kao mokrice naših književnosti, komarci, muhe i u najboljem vrapci, ne samo da ga nije ograničavalo, nego mu je pružalo neki mir, sigurnost i slobodu u raspolaganju s vremenom. Nije se nigdje morao gurati, a žuriti srećom ionako nije mogao. Pritom, bio je blag prema pisanju drugih, kao da je već tristo godina star, i volio bi pjesnika u svakom čovjeku. Neobična i trajno neshvaćena pojava u toj maloj i beznačajnoj kulturnoj zajednici.
Naravno da je sve vrijeme sastavljao svoju antologiju. Svaki odistinski čitatelj poezije ujedno je i antologičar, od samozatajnih gimnazista i gimnazistkinja, koji u posebne bilježnice prepisuju najdraže im pjesme, sve do profesora na Filozofskom fakultetu i inženjera elektrotehnike s pjesničkim ambicijama, svi oni sastavljaju svoje antologije. Hrvoju Pejakoviću nije bilo dano da dovrši svoju "Antologiju suvremene hrvatske poezije", jer je poživio samo trideset i šest godina. Otišao je u lipnju 1996, uskoro će tome već punih trideset godina, i neće dugo vremena proći a njegova će smrt postati vrsnica njegovu životu. Godinu kasnije, u tadašnjem ponešto drukčije konfiguriranom Društvu hrvatskih književnika i pod firmom prijevodnog časopisa The Bridge, objavljena je Pejakovićeva Antologija. Drugi su dovršili ono što je ostalo nedovršeno, budući akademik Zvonimir Mrkonjić napisao je predgovor, a budući akademik Tonko Maroević pogovor. U knjigu je, izvan ograde kako ju je sam Pejaković postavio, uvršteni su i neki njegovi stihovi, među ostalim i meni draga pjesma bez naslova, koja teče ovako: "U velikoj, naravno, manja/ u manjoj još manja/ u još manjoj najmanja/ u najmanjoj/ velika kutija koju/ te ili neke druge/ noći ponovo rastvaraš/ drhtavim prstima". Iz nekog razloga koji bih možda mogao objasniti, ako jednom bude vremena, ove stihove čitam kao Pejakovićev autoepitaf.
Uz Mandićevu antologiju, objavljenu deset godina ranije u Prokuplju, ovo je meni najdraža hrvatska pjesnička antologija. Razlog, naravno, nije u tome što započinje sa Šopom, a završava s Jergovićem, jer tih je godina znalo biti antologija, pregleda, panorama koji su tako završavali na mom imenu, nego je razlog moje sklonosti bogatstvo ove knjige, pjesnička načitanost njezina sastavljača i posvemašnje odsustvo svih drugih kriterija, osim onih čitateljskih. U ovoj je knjizi, kao i u posve drukčijoj Mandićevoj, hrvatska suvremena poezija bolja od sebe same, jer ju je takvom umio učiniti njezin sastavljač. Uostalom, dobre su knjige redovito bolje od svojih autora, pa bi tako i dobra antologija morala biti bolja od svih u nju uvrštenih i neuvrštenih pjesnika. Ali to se i u većim kulturama događa rijetko. Hrvatska je kultura tu počast doživjela s "Antologijom suvremene hrvatske poezije" Hrvoja Pejakovića, koja je objavljena samo jednom i nikad više, ali je se još može pronaći po zagrebačkim antikvarijatima.