'U Njemačku sam išao raditi kao građevinski radnik, a početkom Domovinskog rata...'

Jedna od službenih definicija klape kaže da je to skupina od pet do osam pjevača koji pjevaju bez instrumentalne pratnje. Tako definirano klapsko pjevanje prije 12 je godina UNESCO uvrstio na popis nematerijalne svjetske baštine. Međutim, čak i ljudi koji rade za UNESCO bili bi oduševljeni atmosferom koju na svojim koncertima u velikim dvoranama stvore Tomislav Bralić i klapa Intrade. Daleko od komornih koncerata po ulicama i skalinama Zadra, daleko od turističke atrakcije spontano okupljenih stasitih pjevača na nekom od dalmatinskih trgova, klapa Intrade i specifičan, blago "napukli" bariton Tomislava Bralića dižu na noge po petnaestak tisuća ljudi u arenama diljem Hrvatske i Slovenije, pa i šire. Mnogo šire. Sve do Australije, Sjedinjenih Država i mnogih zemalja Europe. Kad se začuju hitovi "Zora bila", "Moja jube", "Kapetane, tribali bi doma", "Zalutali pogled", "Croatio, iz duše te ljubim", "Konoba", "Ne mogu te prestat ljubit", "Miruj srce" i drugi, u njihovom slengu rečeno – ludilo. Ljudi se u publici zagrljeni, nerijetko suznih očiju, rasplesani, raspjevani i sretni, uz riječi pjesama i njihovo višeglasje – istina. Praćeno instrumentima – vraćaju u vrijeme nekih starih ljubavi, djetinjstva, nogu po cijele dane uronjenih u more, mirisa bora, daha maestrala, zvona crkvice u njihovu mjestu, oca i majke, škole u uvali... Ili pak mi, kontinentalci, sjećamo se nekih ljetnih nevještih poljubaca na ljetovanju. Neka se shvati pozitivno kad kažem da atmosfera u dvoranama izgleda kao veliki sretni oblak u kojemu tisuće glava i životnih priča okupljenih lete prema suncu.