Sjećate li se onih davnih rasprava o tome tko je najveći bend na svijetu? The Beatles ili The Rolling Stones u šezdesetima? The Who ili Led Zeppelin u sedamdesetima? Nirvana ili Pearl Jam u devedesetima? U tim devedesetima započeli su Oasis, ranije nego Coldplay koji su stigli na kraju dekade. Igrom slučaja, ali i poslovnih strategija, oba imena danas su na vrhu po prodaji ulaznica za koncerte. Coldplay redovito kao sinonim za današnji stadionski pop, a Oasis kao povratnici koje je očito čekalo više ljudi nego su mnogi mislili.
Samo u Londonu Coldplay su za kraj svoje trogodišnje svjetske turneje "Music of the Spheres" rasprodali deset stadiona Wembley - oborivši rekorde Taylor Swift i Take That sa po osam nastupa u istoj godini - a Oasis sedam. Iako to čini razliku, jasno je da su braća Gallagher mogla "utopiti" još pokoji Wembley da prethodno nisu ugovorili američke datume, pa je utakmica što se tiče prodaje ulaznica prilično izjednačena. Čak se i Liam Gallagher s pozornice u Manchesteru referirao na "skandal" sa slučajno otkrivenim preljubnicima na koncertu Coldplaya, rekavši, "Imamo li zaljubljenih parova u publici? Ne brinite, ovdje nema onog coldplayevskog ljigavog sranja s kamerama. Nije nas briga s kim se družiš ili pipkaš. Nije važno s kim je publika, pjesma je ionako za zaljubljene golupčiće."
I jedni i drugi zlatne su koke koncertnog poslovanja koje zadnjih godina (nakon pandemije) doživljava zlatnu epohu s najskupljim ulaznicama u povijesti i najvećim brojem ljudi koji su spremni platiti cifre koje su vam se do jučer činile nemoguće. Uspjeh Coldplaya mogao se predvidjeti još na početku karijere kada su 2000. stigli na scenu albumom "Parachutes" koji sam u tadašnjoj recenziji otpisao kao pretjerano sličan Radioheadu. U međuvremenu su postali jedan od najtiražnijih rock bendova današnjice, a dotok manirizama U2 u zvučnu sliku u ranijoj fazi karijere bio je presudan jezičac zbog kojih se široka publika u par navrata za njima masovno pomamila.
U međuvremenu su Coldplay prestigli i U2, mada oba imena ostaju primjerom dobro vođenih karijera, pri čemu je višemjesečno stažiranje u novoj dvorani Sphere u Las Vegasu pokazalo da U2 imaju još skrivenih aduta u rukavu. No, na mlađim bendovima svijet ostaje, pa iako su i Oasis i Coldplay daleko od mladosti, ipak pripadaju zadnjoj generaciji britanskih bendova koji su postali stadionske atrakcija po cijelom svijetu. Od svih rock (ili ipak pop?) sastava Coldplay su se našli u poziciji onog kojemu mediji vole tepati da će spasiti diskografsku industriju. Znajući za dosadašnje naklade nije bilo teško shvatiti da su se i pred zadnji, lanjski album "Music of the Spheres Vol. II: Moon Music" postavljala velika očekivanja, pogotovo jer je bio planirani nastavak prethodnog "Vol. I: From Earth with Love" iz 2021., a oba pažljivo pripremljeni soundtrack velike istoimene svjetske turneje.
Svako toliko u pop svijetu neki "prebjeg" iz alternative u srednju struju dobiva zadatak da za sobom povuče sljedeću generaciju izvođača od koje će diskografska industrija "živjeti", i to dobro, sljedećih godina. Coldplay su skoro savršen primjer i u međuvremenu su postali jedan od najtiražnijih bendova današnjice. Uostalom, još na albumu "Mylo Xyloto" kao dodatni producent pojavio se i Brian Eno, u sličnoj ulozi "dizajnera" zvuka koju je imao i na albumima U2. Plešući po omiljenoj granici između indie rock manirizama i sasvim očitog komercijalizma, pjevač Chris Martin i Coldplay postali su albumima "A Rush Of Blood To The Head", "X&Y" i "Viva La Vida" ostvareni san diskografske industrije, koji je usput osvojio i rizično sjevernoameričko tržište na kojem britanski izvođači baš i nemaju prevelikog uspjeha kod najmasovnije publike.
Golem uspjeh u SAD-u i u svijetu, te marljivi terenski rad, doveo ih je na poziciju jednog od najvećih britanskih bendova današnjice. I umjesto da SAD "pokore" Oasis, zlatne koke u koje su ulagane najveće tržišne nade, zadatak su u dvijetisućitim ispunili Coldplay. Dominantna retro opcija u potpunosti je tradiciju učinila vidljivom i par puta iskorištenom, pa je i logično da pola glazbenika zvuči kao da je izašlo iz prošlog vremena. S druge strane, golema medijska potpora bila je, i još je uvijek, presudna pri penjanju nekih imena prema vrhu top-lista. Kroz primjere Oasis i Coldplay vrlo se lako moglo ocrtati način funkcioniranja otočke diskografske industrije. I Oasis i Coldplay u suštini nisu donijeli inovacije na scenu, ali su praktično preuredili bogatu listu utjecaja i ušli među najtiražnije britanske izvođače zadnjih dekada.
Znamo li za današnju situaciju smanjene prodaje nosača zvuka i opće recesije koja je pogodila i diskografiju, Chris Martin i društvo postali su zlatne koke čija nova "jaja" mnogi, a pogotovo američki mediji, doživljavaju kao dokaz da business nije propao i da se može raditi na najvišim skalama. I britanski, jer je otočka glazbena industrija, jedna od najutjecajnijih na svijetu, najponosnija na svoje izvozne produkte kojima naznačava dominaciju još od vremena Beatlesa.
Chris Martin se u međuvremenu etablirao kao rado viđen gost na obje strane; onoj artističkoj, kao suradnik na mnogim zanimljivim projektima, poput gostovanja na albumu Rona Sexsmitha u pjesmi "Gold In Them Hills" na albumu "Cobblestone Runway", i onoj medijskoj, na kojoj je kao suprug glumice Gwyneth Paltrow stalni gost na okupljanjima slavnih i rubrika po šarenim magazinima. Da Martin vrlo dobro zna kamo puše vjetar govore i neke sasvim jasne posvete, poput one kada je na dodjeli nagrada Grammy u pjesmu Colplaya ubacio i dio tada aktualne Springsteenove pjesme "Working On a Dream", namjerno golicajući maštu američke tv-publike i medija. Čak si je istetovirao i "working on a dream" na ruku, potvrđujući bliskost s Bruceom Springsteenom, čiju je taktiku jednog obroka dnevno javno preuzeo.
Chris Martin i ekipa daleko su od alternativnih dana s početaka karijere, ali čitavoj priči treba dodati i glazbeni dio. Coldplay su s vremenom u svoju dobitnu kombinaciju zamiješali i dovoljno vlastitih sastojaka, pri čemu su hitoidne pjesme, suradnja s producentima gornjeg doma pop scene, zvuk melodičnih, himničnih pjesama i koncerti sa spektakularnom scenskom produkcijom potvrdili da velike ambicije prate i mogućnosti da ih ostvare.
Lani nisam stigao na jedan od koncerata na stadionu u Budimpešti, s kojih su se mnogi odavde vraćali oduševljeni, dok je tek manji broj skeptika spominjao pretjeranu režiju, hladnoću i "programiranost" koja ne ostavlja mjesta iznenađenjima. No, iznenađenja je teško očekivati na ovakvim masovkama koje su više "industrijska okupljanja" s golemim zaradama, nego vaš uobičajeni rock koncert. Coldplay se, kako im i ime kaže, pokušavaju zvukom namjerno distancirati od vrućih emocionalnih tema o kojima govore pjesme. Zvučna ovojnica hladnokrvna je ambalaža koja kontrastira velike teme pjesama, a uzevši u obzir sadržaj pjesama, tekstualnu i glazbenu pompoznost, skoro da se radi o primjerenoj ambalaži za smanjivanje mogućeg iskliznuća u patetiku koje ionako ne manjka.
Stoga ne čudi da Coldplay i s deset rasprodanih stadiona Wembley nastavljaju ići terenom vrlo širokog cinemascopea u kojemu se sljubljuju široke melodije pop himni za nove generacije publike, otkrivalačke balade, kratki ambijentalni instrumentali, utjecaji electro popa osamdesetih, malo akustike i klavirske poeme u kojima je glavni izvođač radova Chris Martin, novi heroj nove publike, a sve za još jedan veliki masovni uspjeh i zgoditak.
U tržišnom smislu svakako, u kreativnom puno manje, ali još uvijek više nego dovoljno za održavanje pozicije benda koji je unatoč čestom korištenju citata u eri retro-pogleda prema natrag postao i pomalo "svoj".
Coldplay u suštini nisu donijeli nikakve inovacije na scenu, ali su praktično preuredili bogatu listu utjecaja i ušli među najtiražnije britanske izvođače. Eho prerađenih utjecaja i kod jednih i kod drugih osjetio se u prevelikoj mjeri, no Coldplay su priču iskoristili za proboj na svjetsko tržište, poglavito američko, što Oasis (nekada) nisu uspjeli učiniti u željenoj mjeri.
Ali, da Coldplay nisu samo montažeri tuđih izuma, pokazuje i dovoljan niz pjesama koje citatima možda pokazuju temeljitu naslušanost i poznavanje rock-povijesti, ali s dovoljno vlastitih razloga za borbu s uzorima. Drugim riječima, Coldplay nipošto nisu guske u magli, jer su upravo oni još više raščistili maglu i pokazali kako treba funkcionirati na današnjoj sceni ako si željan najvećih tržišnih uspjeha.
Ja bih na koncerte oba banda!!!! Ima li tko kartu viška?