Kad nemate što reći ili ne možete priznati svoje pogreške, najlakše je proglasiti sebe žrtvom i onda se lijepo braniti od izmišljena neprijatelja. Otprilike takav je stav Branko Schmidt zauzeo nakon vala negativnih kritika i slaba odjeka publike na njegov prošlogodišnji film, komediju o Domovinskom ratu "Srce nije u modi". Odlučio je biti žrtva politike, a stav nije promijenio ni danas.
Umjesto da bude zadovoljan što je ljetos u Puli najnovijim filmom "Kraljica noći" nakon dugo godina napokon postigao da se ne mora stidjeti kritika i da je shvatio kako ga nitko ne mrzi, nego da su mu posljednji filmovi bili takvi kakvi su bili, u povodu prikazivanja "Srca nije u modi" kao trodijelne serije na HTV-u on svejedno odlučuje bistriti prošlost tako da svu krivnju svaljuje na neprijateljske kritičare.
Pula vam ljetos nije otvorila oči?
- Možda je otvorila oči drugima. Zašto stvari ne bismo okrenuli? Meni je posljednji festival u Puli samo potvrdio moju tezu. Kad bih pročitao ijednu kritiku koja ne bi bila ideološki obojena, koja ne bi vrvjela osobnim napadima i uvredama, već se bavila mojim pogreškama i propustima u radu na filmu, bio bih sretan i iz nje bih rado nešto naučio. Ali, na žalost, neki kritičari svoje elementarno nepoznavanje filma skrivaju tako da u svojim kritikama uopće ne pišu o filmu. Danas je vrlo malo ljudi koji znaju napisati kritiku prirodnim redoslijedom: najprije film, a onda ostalo... Ali da bi se tako pisalo, treba o filmu puno znati, kao što je, na primjer, znao Vladek Vuković.
Rat je na mene ostavio dublji trag
Dobro, u čemu je po vašem mišljenju problem: kritičari ne vole filmove o Domovinskom ratu, ne vole vas, što li?
- Ne, "Srce nije u modi" prikazan je na prvom festivalu u Puli pod novom vlašću, a svaka vlast, na koncu tako je bilo i s HDZ-om, ima svoje talibane koji svoju pravovjernost dokazuju skidanjem glava. A onda vlast, osim u Afganistanu, shvati da od talibana ima više štete nego koristi, pa se na kraju stvari ipak stave na svoje mjesto.
Nemojmo govoriti u trećem licu množine jer sam i ja bio među onima koji su napisali lošu kritiku o prošlom filmu, a dobru o novome. Uvjeravam vas da ni kod mene, a, vjerujem, ni kod većine kolega nema nikakvih dodvoravanja bilo kome, samo postoje velike razlike u kvaliteti tih dvaju filmova.
- Vi ste bili direktor Pulskog festivala u vrijeme HDZ-a, pa nije bilo na odmet da malo raspalite po meni.
I vi uistinu mislite da je to zbog vas...?! Priznajete li sebi općenito pogreške u životu?
- Priznajete li ih vi sebi?
Vjerujem da sad ovako nastupate samo iz inata, ali da kad na večer legnete u krevet i popričate sami sa sobom, vrlo dobro znate da nije istina kako su svi drugi krivi, a vi ne.
- Ima filmova kod kojih, kad prođe neko vrijeme, vidim što u njima ne valja i da bih neke stvari drukčije napravio.
To je razgovor!
- Poslije bitke svi smo veći generali i točno znam koja mjesta u filmu ne vrijede i koja sam trebao drukčije napraviti. Kad govorimo o mojim filmovima iz Domovinskog rata, treba znati da sam ja iz Osijeka, dakle iz grada koji je u ratu puno propatio, da je u Osijeku u vrijeme snimanja mog dokumentarca Fabijan Šovagović preda mnom doživio drugi moždani udar od kojega se nikad nije oporavio, da sam šest mjeseci bio s kamerom na bojištu i snimio desetak dokumentaraca, da je moja obitelj prilično stradala tijekom rata i rat je na mene, usuđujem se reći, možda djelovao više nego na ostale aktivne redatelje u Hrvatskoj. Siguran sam da nitko od kolega rat nije vidio iz vizure iz koje sam ga ja vidio. Rat je na mene ostavio dublji trag nego što sam bio svjestan. U tom, emotivno povišenom stanju, a ne u namjeri da se dodvorim vlasti, leže uzroci zašto neki moji filmovi pate od suvišne patetike i loših, eksplicitnih dijaloga. Zato sam u našem prošlom intervjuu rekao da sam se filmom "Srce nije u modi" htio narugati prije svega sebi samome.
Naučio sam vjerovati samo vremenu
Koliko će se serija razlikovati od filma?
- Imat će tri nastavka i bit će dvadesetak minuta dulja. Svjesno smo snimali neke scene upravo za seriju.
Kako biste opisali vrstu humora kojom se "Srce nije u modi" bavi temom Domovinskoga rata, a koja je proglašena vrlo banalnom?
- Po meni, to je crni humor.
Prošli ste ga put usporedili s Alanom Fordom...
- Da, i danas se slažem s tim.
U jednoj sceni junaci kažu: (Tuđmana treba opaliti... na novčanicu!" Biste li se usudili tu scenu staviti u film dok je Tuđman bio živ?
- Snimao sam taj film godinu dana prije nego što je Tuđman umro. Godinu dana prije! Sa svim onim što je u njemu. Montaža je trajala gotovo godinu i pol dana. Dakle, kad je film snimljen, Tuđman je bio živ i vrlo aktivan.
To ne znači, u slučaju da je Tuđman bio živ, kako netko moćan poslije ne bi zatražio da tu scenu izbacite iz filma.
- Da, ali to ne znači da bih je izbacio.
"Kraljicu noći" počeli ste snimati upravo u vrijeme kad se "Srce nije u modi" pojavilo u kinima i nakon što je bilo jasno da se radi o novom neuspjehu. Jeste li u novi film krenuli s geslom: Sad ili više nikad!
- Na neki način, da. Samo, moram vas ispraviti. Nikad me nitko nije uvjerio da je "Srce" loš film. Nakon svoga prvoga filma "Sokol ga nije volio", koji je kritika najprije samljela, a onda ga digla u nebesa, naučio sam da vjerujem samo vremenu jer ono nepogrešivo pokazuje što vrijedi, a što ne, i nekolicini najbližih suradnika. Na sreću, taj je recept ponovno bio uspješan. Kad sam se - klan, nedoklan - vratio s lanjskoga Pulskog festivala, pokazalo se da ću, zbog vala negativnih kritika, vrlo teško snimiti već djelomično pripremljenu seriju "Kraljica noći", koja je bila projekt Dramskog programa odobren godinu dana prije. I kad se već sve činilo izgubljenim, glavni urednik Dramskog programa Dubravko Jelačić Bužimski, producentica Vesna Mort te urednik Pavo Marinković stali su na moju stranu. Moralo se i prijetiti ostavkama da bi "Kraljica noći" napokon krenula. Film je dobio zeleno svjetlo četrnaest dana prije snimanja, dakle išli smo bez prilike za normalne pripreme jer nismo mogli čekati ljeta i kupanja u Dravi.
Jeste li nakon "Kraljice noći" smireniji i zadovoljniji čovjek?
- Da nisam uspio napraviti "Kraljicu", nakon onoga što se dogodilo prošle godine u Puli, vjerojatno bih potonuo do kraja! Sad mogu napraviti malo dulju stanku i razmisliti što dalje. Mogu prestati snimati filmove i raditi manje forme u matičnoj redakciji. Više nisam u grču... Lakše mi je o svemu razgovarati i razmišljati nego prije toga. "Kraljica" mi je puno pomogla da se uravnotežim u emotivnom i poslovnom smislu. Nisam izgubio vjeru u sebe i u to da ono što radim ima nekoga smisla!
Arsen Oremović