Prvo što sam pomislio kad sam dobio sve četiri epizode serije „Nestali" i pročitao sinopsis bilo je - ima li poveznih točaka s Historyjevom serijom „Šest" iz 2017. godine. Jer u obje imamo šestoricu vojnika, braću po oružju.
Na sreću, serije ipak nemaju mnogo zajedničkoga osim brojke šest jer Historyjeva je skrenula u teško probavljiv mačizam, strukturalno je bila neuredna, a posebno je iritantan bio govor ljudi u Bosni kad je šestorka lovila srpskoga ratnog zločinca po bosanskim gradovima: to je bila neka ZF kombinacija lokalnog bosanskog i engleskog jezika, tolika nakaradna da vas tjera da odmah stisnete stop.
Osim toga, u seriji „Šest" puno je vremena potrošeno na ljubavne statuse vojnika, na njihova beskrajna roštiljanja i opijanja, tako da je povremeno više sličila tinejdžerskoj romantičnoj dramici. Serija „Nestali" nije ništa od toga, ona je u svakom pogledu više: nije mačistička, ali je muškija, nema ljubakanja, ali je emotivnija, nema puno događanja, ali je bogatija.
Priča o šestorici hrvatskih vojnika koji su zaglavili iza neprijateljskih linija daje nam dosad jedinstvenu vizuru susreta sa životom u Krajini koja je pod okupacijom martićevaca. Radnja se događa u praskozorje Oluje i nitko od aktera ni s jedne strane ne zna što se sprema. Posvuda je pustoš, neplodna zemlja, oronule kuće i uglavnom stara čeljad koja pokušava preživjeti, a sprženom zemljom hara lokalni zapovjednik Ljubo (Marinko Prga) koji uživa pucati zarobljenim civilima u glavu, a koji je i glavni cilj hrvatske šestorke: žele ga likvidirati, a za to imaju samo dva tri dana. Dok kroz dalekozore gledaju njegove brutalne likvidacije, u njima rastu osjećaji nemoći, krivnje, ali i bijes koji ih gura naprijed.
Prka (Goran Navojec), Sikira (Bojan Navojec), Nervoza (Filip Križan), Gradski (Marko Cindrić), Delon (Alan Katić) i Pape (Vedran Živolić) čine lepezu šarolikih karaktera. Delon je zapovjednik i donosi teške odluke koje se baš i ne sviđaju uvijek svima, no uživa poštovanje. Tvrdoglav je, krut, cijeni svoje ljude, potpuno je koncentriran na zadatak i ne želi da ga u tome bilo što omete. On je ono što je u hollywoodskim akcićima Bruce Willis: grubi, pošteni Amerikanac, odnosno Hrvat. Nervoza je šaljivi dio ekipe, mladić s juga, hajdukovac, nonšalantan, sa šeširom na glavi, to je onaj lik u društvu koji se „ne gasi". U svemu suprotnome sebi vidi komunjare, pa tako i u Gradskom, jedinim članom družine koji je sa sjevera.
Među njima se s vremenom pojavljuju razlike, pa Gradski, koji u ekipu unosi dašak tolerancije prema Srbima, u raspravama često ostaje sam. On pokušava senzibilizirati ekipu, ozbiljan je i u ratovanju ne vidi nikakvu čaroliju. Prka je onaj ležerni dio tima, krupan vojnik koji se ne zamara „velikim" temama, rasprave svojih suboraca zna prekinuti nekim sasvim sporednim temama, kao što su Beatlesi. Pa tako jedne noći, nakon što je ustvrdio da je Paul McCartney odavno mrtav, objašnjava situaciju na coveru albuma „Abbey Road" gdje Paul hoda bos, što je po njemu dokaz da je on mrtvac, a da je John Lennon, koji predvodi pogrebnu povorku preko pješačkog prijelaza, svećenik u bijelom. No kad zatreba, Prka je vrlo opasan ratnik. Sikira je tipičan lik Bojana Navojca, iako najveći od svih, on je zapravo ljudina mekana srca, zaljubljive prirode, emotivni dio ekipe. I na kraju Pape, šutljivi momak koji pola vremena provodi prateći događanja kroz nišan snajpera klasični je introvertni lik - ako je Delon Bruce Willis, onda je Pape Clint Eastwood iz špageti vesterna koji šuti i sam je sebi dovoljan.
Takva ekipa šarolikih karaktera mora opstati u surovom, suncem oprženom krajoliku, okružena neprijateljima koji su shvatili da im se u njedra uvukla skupina dobro obučenih vojnika. Šteta je što među njima nema neke dublje perspektive suodnosa koji bi više razobličio njihove karaktere i donio veću dozu adrenalina. Kad su već usredotočeni na Ljubinu likvidaciju i puko preživljavanje, bilo bi dobrodošlo malo više ljudske esencije, pukog nagona, na štetu dijaloga koji su više u funkciji zabave. Obično kod nekoga u takvim situacijama dolazi i do „pucanja", pomalo i do neposluha (doduše, ima i ovdje na kraju malo toga), no očito se išlo na što vjernije prepričavanje stvarnih događaja ukomponiranih u ovu priču. S obzirom na to da se autor odlučio za tu zahtjevnu kompoziciju, vizuru cijele serije iz perspektive njih šestorice, redatelji i direktor fotografije morali su rasteretiti glumce fotografijom i akcijskim scenama, što je odlično odrađen posao. Tu se sjajno uklopila suradnja snimatelja Mirka Pivčevića, koji inzistira na raskošnoj vizualizaciji, i „ratnog" redatelja Kristijana Milića, čija je specijalnost da akcijske ratne scene učini napetima, realističnima, krvavima. Njih su nam dvojica isporučila jasnu i lijepu fotografiju s vizualnim okvirom koji vuče na stare vesterne, a i dron je maksimalno iskorišten.
E sad, pitanje je bismo li dobili još bogatiju priču da se autor odlučio za dvostruku perspektivu - i iz kuta šestorke, ali i iz Ljubina, koji zna da su u njegovu jazbinu upali specijalci koji ga žele likvidirati (i ovo malo što smo vidjeli Marinka Prgu, uglavnom kroz nišan snajpera i dalekozor, jako je dojmljiva gluma). To je jedno od pitanja koje mi se nametnulo jer sam stalno težio dobiti više života iz unutrašnjosti okupirane zemlje. Dakako, tada bi se razvodnila temeljna autorova misao o preživljavanju u ambijentu u kojem vas iza svakog kamena može dočekati martićevac ili bar potezna mina. Na koncu, i Sam Mendes se u „1917." odlučio za taj minimalistički kut, dok su vojnici s druge strane bezlični anonimusi koji ili vas ubiju ili vi njih skinete.
Serija je pred kraj otklizala u miniglorifikaciju hrvatskih vojnika, ne na intelektualnoj, već na ratničkoj bazi, što je zapravo recept i u većini američkih serija i filmova, pa ne treba ni ovoj ekipi zamjerati jer ovakav se koncept i radi za široku publiku. I ima jednu vrlo važnu dozu neizvjesnosti: znate od početka da ne mogu svi preživjeti, i to vas stalno kopka tko je taj ili tko su ti koji neće dočekati kraj. To je bitan element serije ako želi održati fokus i gledanost.
U nekoliko epizodnih uloga pojavljuje se još nekoliko poznatih imena. Tarik Filipović je standardan, ali nekako mu uvijek iznad usana lebdi taj osmijeh iz „Milijunaša" pa se teško integrira u neki opakiji lik. Nikša Butijer je ponovno pokazao kako mu sporedne uloge odlično leže, dok je Enis Bešlagić pokazao novu glumačku širinu (nešto poput Adama Sandlera u „Uncut Gemsu" koji se iz vječnog zabavljača napokon dokazao u dramaturški zahtjevnoj ulozi). Ali najpamtljivija je Marija Škaričić u ulozi nepoznate djevojke, simbola ratne izgubljenosti, ludila, nemoći. Njezino je pojavljivanje novi odmak od uhodane forme u kojoj imamo red akcije pa red vojničkih prepucavanja: serija u tom trenutku ulazi u psihološku dimenziju u kojoj ne znamo je li ta osoba stvarna ili je duh. Ili je na koncu medij koji povezuje žive i mrtve (naziv prva Milićevog filma).
Kad bi se kojim slučajem „Nestali", četverodijelna serija od nešto više od 200 minuta, skratila na igrani film uobičajene dužine od 90-ak minuta, vjerujem da bismo dobili sjajan akcijski ratni film lišen suvišnih dijaloga, u kojem bi ljepota fotografije, režija i sama ideja još više došli do izražaja. No to svakako ne bi umanjilo dobre strane ove serije koja je lišena pretjeranog domoljublja i koja se spušta na razinu onih dobrih hrvatskih ratnika kojima je ljudskost ostala primarna unatoč svim gadostima koje su vidjeli i proživjeli. Serija je to koja lako može postati klasik, koji će vapiti za spin-offom.
>> Autor serije 'Nestali', Joško Lokas, najavljuje drugu epizodu serije koju društvene mreže hvale
Kao prvo novinarićiću nije nišan, nego ciljnik, kao drugo nije nešto posebno serija.