Nova sezona emisije “1 na 1” na HRT-u donosi svježe razgovore, provokativne teme i goste koji potiču na razmišljanje, a svaki intervju, kao i uvijek, nosi prepoznatljiv rukopis Romana Bolkovića. Autor i voditelj koji već godinama pomiče granice televizijskog dijaloga ponovno otvara prostor za ozbiljan, ali intiman razgovor o društvu, identitetu i vremenu u kojem živimo. U povodu početka nove sezone, razgovarali smo s Bolkovićem o tome što danas znači biti 1 na 1, kako bira svoje sugovornike i zašto je, više nego ikada, važno slušati druge.
Nedavno je krenula nova sezona emisije “1 na 1”. Kako ste osobno zadovoljni odazivom publike i reakcijama na dosadašnje intervjue u aktualnoj sezoni? Ilustrirat ću to reakcijom gledatelja na gostovanje baruna Vinzenza von Stimpfl-Abelea. Budući da mu se, na njegovo čuđenje, javio nakon odgledane emisije i izvjesni predsjednik neke austrijske industrijske komore, moram kazati da sam i ja zadovoljan interesom i odazivom.
Primjećujete li razliku u interesima gledatelja u odnosu na ranije godine i kako to utječe na Vaš izbor gostiju? Moj je izbor gostiju uvijek vođen jednostavnim kriterijima. Ili zovem zanemarene, a relevantne sugovornike iz Hrvatske, osobe koje zaslužuju javnu afirmaciju, ili zovem protagoniste naše politike i društvenog života, ili zovem strane goste koji imaju što kazati našoj publici. Najmiliji su mi posljednjih godina mladi uspješni ljudi iz zemlje i europski sugovornici kakve hrvatski auditorij rijetko ima prigodu vidjeti.
Na čemu ste najviše inzistirali u novoj sezoni – dubljoj analizi, kontroverznim pitanjima, novim formatima ili nečem drugom? Novi formati me ne zanimaju, jer sam 1991. inaugurirao phone-in program, bez ikakve cenzure i delaya u pitanjima publike, pa nemam što više inovirati u hrvatskom televizijskom eteru, budući da od tada do danas nijedna televizija nije otvorila svoj program javnosti na istovjetan način. To je demokratiziralo ne samo hrvatske medije, nego i ovdašnju javnost napose, pa stvarno nemam nikakvih izazova u tom formalnom smislu. Sadržajno, od prosinca 1991. do danas radi se o jednom te istom: o tome da na presudna životna pitanja javnosti odgovore oni o kojima ti životi uvelike ovise, kao i oni koji oblikuju naš ambijent u gospodarstvu, politici, moralu, kulturi. Ako postoji nešto što je posebnost tih razgovora, onda je to formalna zainteresiranost za sadržaj: ja naprosto pokušavam dopustiti sugovorniku da se izrazi, da se doreče i kaže što misli. To je danas prilična povlastica.
Vratimo se na vaše početke. Zanimljivo je da ste kao klinac igrali u Dinamu. Zašto niste nastavili u sportu? Da, na jednoj selekciji na igralištu iza istočne tribine Maksimira Cvek me pozvao u Dinamovu školu Hitrec-Kacian i neko sam vrijeme išao na treninge i igrao. No jednako sam tako godinama trenirao Wing Chun i polagao dva puta rangove kod Leung Tinga. To je naprosto nešto što kao klinac ili teenager radite, kao što sam svirao gitaru ili išao na takmičenja fizičara. Imali smo lijepo djetinjstvo, baš kao što smo imali i prekrasnu tinejdžersku dob, ta generacija New Wavea, i bavljenje sportom bilo je tek jedan od sadržaja naših života. Poziv je sasvim druga i drukčija stvar. To je zvanje, ono na što ste pozvani.
Kao srednjoškolac ste počeli raditi u Studentskom listu. Kako ste se zarazili novinarstvom?
Ja se ama baš nikada u svom životu nisam doživljavao novinarom. Počeo sam pisati vrlo rano, radio sam i na radiju i u novinama i na televiziji, no iako sam bio i direktor programa i urednik redakcija i pisac tekstova u novinama, eseja i kritika mahom, nikada ništa od toga nisam doživljavao kao novinarstvo. U mojoj se generaciji u novinama i na radiju, odmah potom i na televiziji, nije bilo teško zateći. Mi smo sve to manje-više tih godina sami napravili. Ti su mediji, i radio i televizija, bili projekti moje generacije i nadrastali su usko shvaćen novinarski poziv.
Zanimljivo je da vam je prvi tekst u Poletu bio o transcendentalnoj meditaciji. Kako ste se zakačili na te mistične teme, s obzirom na to da je u to vrijeme već krenuo New Wave? Vi ste mlad čovjek pa vas ne krivim što vam je promaklo ono što je Novom Valu prethodilo: mi smo krajem osnovne i početkom srednje škole još bili u psihodeliji, slušali Grateful Dead, čitali Bhagwana Shree Rajneesha – neki su otišli i do ašrama u Puni – pa da ne počinite grijeh anakronizma, morate kontekstualizirati taj moj interes: on je bio uobičajen baš kao interes današnje mladeži za Priju. Pa Peter Sloterdijk bio je tih godina njegov sanyasin, kako ja onda ne bih čitao Vivekanandu, Shivanandu i pisao o TM-u? Da nisam, roditelji bi me vodili školskom psihologu.
Tko su bili vaši uzori kad ste počinjali, bilo u književnosti, novinarstvu, glazbi ili nekoj trećoj sferi? Borges, od onih koje nisam sreo, Cipra, od onih koje sam sreo.
Često se za Vas kaže da ste ne samo novinar, već i intelektualac i provokator, osjećate li se tako i sami? Ne, provokator ne. U životu nikada nisam nikoga provocirao, ni pred kamerama ni izvan studija, jer ja nisam najpogodnija osoba za sukob. Nisam ni novinar, jer znate, baveći se politikom intenzivno koliko se ja njome bavim, usporedno s obnovom hrvatske državnosti, jednostavno shvatite da bitne novosti ne možete priopćiti javnosti, jer su neke istine neshvatljive, a neke neprihvatljive. Upravo pišem doktorat o filozofiji Marijana Cipre, a kako sam studirao filozofiju, povijest umjetnosti, teologiju i filmsku režiju, onda me ljudi valjda tako doživljavaju, iako je taj izvanjski život meni oduvijek manje važan; presudna je trajna duhovna zaokupljenost.
Vaša emisija “2 u 9” afirmirala je koncept “phone-in” programa na domaćim televizijama. Zašto ste toliko inzistirali na neposrednom kontaktu s publikom? E, to sam učinio sasvim premeditirano. Prije no što sam sjeo 7. prosinca 1991. u studio i te večeri pozvao Čička u goste, u prvi svoj TV intervju, naprosto sam odlučio prestati s desetljetnim bavljenjem filmskom i likovnom kritikom, jer su vremena bila takva da sam naprosto znao da se moram baviti politikom. Iz nevolje, jer OTV je bio pred gašenjem, nije bilo novca, nije bilo programa, ostalo nas je pet, šest na televiziji, sjeo sam u studio i ta je emisija detonirala eter i javni prostor Hrvatske. Iz jednostavnog razloga: ne samo da su ljudi po prvi put mogli izravno na televiziji pitati što god hoće i bez ikakve cenzure i predsjednika i premijera i ministre i ine, nego su nakon dva desetljeća izbivanja iz javnosti po prvi put mogli ponovo čuti i Tuđmana i Savku i Tripala i Budišu i Gotovca, da ne nabrajam dalje. Taj moment neposrednog dodira auditorija i gostiju bio je presudan, ali ne samo kao čin demokratizacije javnosti, nego je imao i terapeutsku vrijednost, bio je neka vrst oduška nakon duge hrvatske šutnje. To je neponovljiv povijesni trenutak, i bilo bi dobro da takvim i ostane.
Postali ste sinonim za ozbiljan, nepokolebljiv pristup predsjedniku Tuđmanu 1992. godine – što se zaista događalo iza kulisa tog intervjua i jeste li očekivali da će Tuđman uopće pristati? Tuđmana sam sreo u baraci, ali ga nisam ni vidio ni čuo mjesecima prije emisije. Pozvao sam ga kao što sam pozvao i sve predsjedničke kandidate, i on se odazvao naprosto stoga jer je “2 u 9” u pola godine kumulirala takvu snagu i značaj da je valjda smatrao kako će završivši kampanju kod mene, a ne na HTV-u, pokazati do koje mu je mjere stalo do publike, javnosti, elektorata, kako hoćete. Napokon, bio je pomalo i stiješnjen odazivom svih drugih, pa je tako nastupio u istoj večeri, što se zaboravlja, kad i Savka. Savku sam imao od 20 sati, Tuđmana od 22 sata. Znao sam da mi je karijera gotova ako ga ne pitam otvoreno sve ono što bi ga publika pitala i bez mene, i počeo sam s tim pitanjima o kupovini kuće i aviona. Na poluvremenu emisije, jer sam tada imao 10 minuta stanke zbog reklama, bio je ljut kao ris. Na kraju emisije, bio je miran kao paučina. Pozvao me na piće u tadašnji Intercontinental, bili su tamo i Šušak i Boban, pričali smo o tome kako urazumiti Marinka Božića, i nakon što je slušao deset minuta moj ekspoze o hrvatskim medijima, odjednom je rekao: „Imate vi pravo, nemam ja s kime raditi.“ Nisam shvatio zašto je baš to rekao, no tada sam napravio grešku svog života: umjesto da sam mu kazao kako je ovime moja karijera na televiziji ionako doživjela svoj vrhunac, pa nema smisla da se time i dalje bavim, te neka me pošalje u Washington ili me postavi za generalnog INA-e, ja sam s jeseni krenuo u novu sezonu. Nikad nisam bio praktičan čovjek, pa to vam je.
U emisiji ste otvorili telefone, sjećam se da je bilo svakakvih pitanja, od aviona i kuće pa do Tuđmanovog unuka. Jeste li se bojali da ćete imati problema nakon emisije? Ne. Nikada nisam mislio da ću imati ikakvih problema. Uostalom, moja dobra prijateljica Maša, krasna žena koja je na naše iznenađenje nestala iz Zagreba i osvanula na Harvardu doktoriravši molekularnu biologiju, hodala je s Tuđmanovim unukom i, iako je bila diskretna, dala mi je do znanja da je Tuđmana izravno pitala što misli o meni. Nije znao za naše prijateljstvo, naprosto se zamislio i dao joj odgovor zbog kojeg sam kasnije znao da nikada neću imati s njime problema. Koristilo mu je pred monitorinzima to što sam radio. Imao je tu osobinu nadrastanja vlastite taštine za račun Hrvatske.
Taj intervju je i danas aktualan, ponovno se ovog ljeta vrtjela ona njegova izjava o HOS-u. Zanimljivo je da vam je nakon toga bio i blokiran Facebook račun? Je li bilo još kakvih problema zbog toga? Ne. Račun je blokiran jer je u kratkom vremenu povećana količina botova ili subordiniranih jurišnika prijavila moj Facebook račun zbog tko zna čega, a ustvari im se nije svidjelo što sam se na dan Oluje slikao pred Tuđmanovom bistom u dvorištu njegove rodne kuće. Možda se to nije svidjelo lijevima, možda desnima, možda je omanja grupa budala pomislila da je to veći promotivni štos no pojaviti se u Kninu, pa su krenuli s lažnom denuncijacijom mog profila, no nije to imalo veze s HOS-om. Tuđman je jasno kazao što misli o HOS-u. Mislio je da su to čestiti mladi ljudi koji su spremni dati život za Hrvatsku, moguće i prije no ostali, no koje netko naprosto želi zlorabiti i dekorira ih tim ustaškim parafernalijama. To je Tuđmanu kao nekadašnjem partizanu bilo neprihvatljivo po sebi, ali i zbog notorne činjenice da je takvo što usred borbe za obnovu državnosti voda na mlin našim neprijateljima. Danas je to napad na Tuđmanovu ostavštinu i, u krajnjoj liniji, na Plenkovića.
Imali ste prilike razgovarati s brojnim političarima, intelektualcima i društvenim akterima. Koga biste izdvojili kao najtežeg sugovornika i zašto?
Radu Šerbedžiju. Znali smo se iz grada, sreo sam ga večer prije emisije kod Drageca u restoranu, Rade sam sjedi, neveseo, tmuran, i sjednem do njega, naručim pića, pričamo, vidim Šerbedžija kani otići iz zemlje. Užasno su ga oblatili, strašno naružili. Ja u takvim situacijama ne mogu sjediti skrštenih ruku i pozovem ga da ispriča svoju priču. To se u emisiji pretvorilo u pričanje životne priče prepune snažnih emocija, godinu za godinu, angažman po angažman, i sve se nekako počelo razvijati u dobrom smjeru, Lenka sjedi u mom uredu i čeka, Rade i ja razgovaramo, gledatelji pitaju, Šerbedžija se nosi s time, uostalom glumac je, a oni su njegova publika, i u jednom jedinom trenutku, dvadesetak minuta prije kraja drugog sata, jer emisija je trajala dva sata, desi se nešto što je sve srušilo. Nikada tu emisiju nisam reemitirao, niti je Rade kazao nešto nečuveno, naprosto nije bilo u tom trenutku, na tom mjestu oportuno, a on je bio pošten i iskren. No nekako ima ipak neke više pravde: da nije to kazao, možda ne bi otišao, a onda nikada ne bi snimao s Kubrickom. O tome smo pak razgovarali u jednoj drugoj emisiji desetljeće kasnije, i nikada se nismo vratili na te sekunde naših života i te emisije. Iako znam da ih pamti.
Kako ste se pripremali za svoje intervjue? Jeste li tražili slabosti u stavovima sugovornika ili ste više gradili koncept dijaloga? Od prvoga dana uvijek se jednako spremam: proučim što više tekstova o mom sugovorniku, naročito njegovih intervjua, a posebno recentne intervjue – morate znati što misli i govori vaš sugovornik. Jasno, s vremenom sam uglavnom znao više od velike većine svojih sugovornika, jer je to i logično: znate, ja sam ipak desetljećima razgovarao s protagonistima i akterima hrvatske politike i drugih društvenih procesa i izvan studija, ne samo u njemu, pa je logično da je moja slika stanja stvari i detaljnija i u perspektivi dublja, a i kadrom šira. Znate, kad bih na balkonu ureda PRH sa Stipom, recimo, razgovarao o politici, ili s Jožom na mitskoj klupici pred njegovom kućom, a onda se razgovaralo od tridesetih prošlog stoljeća naovamo iz prve ruke, a bez toga nema razumijevanja ni castinga hrvatske politike, nekmoli političkog procesa u nas. Kad radim emisiju koja se bavi ekonomijom ili financijama, često se savjetujem s ekspertima, recimo, godinama sam konzultirao Šonju, povremeno danas znam konzultirati Bakića. Morate znati odgovor na vlastito pitanje, ili ga nemojte ni pitati. Može biti i netočan, jer o čemu bismo razgovarali sljedećeg tjedna da itko počne govoriti punu i točnu istinu?
Kada usporedite sebe iz 90-ih i danas – što se promijenilo u Vašem pristupu sugovornicima, a što je ostalo isto? Ista je znatiželja, isto je poštovanje sugovornika, ista je razina diskusije, a drukčiji je tempo: nekoć su uz mene pitanja postavljali i gledatelji, diskontinuirali razgovor, i ja sam i sam znao prekidati gosta naprosto stoga da ne krademo vrijeme ni meni ni njemu ni publici. Danas svaka emisija ima svoju unutarnju logiku, lista pitanja nije samo njihova suma, postoji organska povezanost pitanja i smjer razvoja razgovora, i kao što sam već kazao, dopuštam sugovorniku da kaže što ima za reći. Gledatelj će sam odlučiti o dojmu tog nastupa i govora, ne treba mu moje posredovanje.
Kako gledate na današnje stanje političkog novinarstva u Hrvatskoj? Ima li još autentičnih, nekonvencionalnih sugovornika? Ima sugovornika, ima dobrih novinara, no publika kao da nakon cijelog ovog povijesnog mučenja jednostavno više ne očekuje nikakvu vijest, budući da ona o kraju ove noćne more uporno ne stiže. Publika je drukčija: ona iz devedesetih bila je uskraćena za sve one aktere hrvatske politike koji su naglo osvanuli na sceni izronivši iz sedamdesetih, morala je zatvoriti uši nesvikla na javni govor usred zaglušljive hrvatske desetljetne šutnje, ali to je bila medijski pismenija publika no današnja. Pismenija, jer ta je publika čitala i Vjesnik i Mladinu i Politiku i Nin i Danas, a paradoksalno, usred socijalizma od Dane Roška saznala je za više zemalja na svijetu no što ih današnji demokratizirani auditorij ima prigode vidjeti na svim nacionalnim i internacionalnim kanalima. Budimo pošteni pa sami sebi priznajmo da danas čovjek naprosto nema više ni živaca ni sposobnosti slušati bilo koga tko govori dvije minute u kontinuitetu, naročito ako smisleno govori. A zašto i bi, razumijem ga: toliko je puta obmanut i razočaran, da ga ne treba sažaljevati, nego opravdati.
Često ste kritizirali površnost današnjih televizijskih formata. Što Vas najviše smeta u današnjim medijima? Smatram da je danas gotovo bespredmetno pokušavati donositi sveobuhvatne zaključke o medijima, jer je svijet izvora informacija toliko raznolik, golem i slojevit da se svaki pokušaj generalizacije unaprijed pokazuje uzaludnim. Ipak, želim izdvojiti jedan detalj: sve češće me iritira pojava mladih novinara koje urednici, a ponekad i sveučilišni profesori, potiču na tzv. hard talk kao navodno privilegiranu i eminentnu formu televizijskog izričaja. Riječ je najčešće o bahatom prekidanju sugovornika nakon nekoliko sekundi, pod krinkom angažiranosti i prividne profesionalne hrabrosti. Međutim, takav pristup gotovo nikada ne rezultira istinskim uvidom niti ozbiljnim pitanjima o ključnim temama hrvatske suvremene povijesti. Ti isti novinari, nažalost, najčešće nemaju jasnu predodžbu o kontekstu u kojem djeluju: ne razumiju odakle potječe ono što danas postoji, kamo se procesi mogu kretati, niti tko su uopće glavni akteri – oni na pozornici i oni iza nje, kao ni tko je i kada povukao važne konce. A publika, pritom, mora gledati neučtivo i samodopadno prenemaganje u kojem su zvijezde oni koji postavljaju pitanja, a ne oni koji na njih odgovaraju. To je, u najmanju ruku, groteskno. Štoviše, među takvim „medijskim herojima“ gotovo nikada ne nalazimo one koji bi imali hrabrosti i intelektualne discipline suočiti se s temeljnim pitanjem – s istinom o vlasničkim i interesnim strukturama medija u čije ime govore i nastupaju.
Imate li kakvih neispunjenih želja, jeste li razmišljali o nekom novom medijskom projektu? Ne, nemam nikakvih želja kad je riječ o medijskim projektima. Mogao bih napraviti čudesan putopis po Japanu ili Italiji, ali nema potrebe. Razmišljam o tome što raditi nakon karijere u medijima, jer ovdje se u ovom svijetu umire u sedlu, pa valja ovaj moj socijalni kapital uložiti u nešto što će mi i sa sedamdeset i osamdeset osigurati i mir i Kyoto i Firencu. Ostalo sam napravio. Znate, u mom dućanu nije sve u izlogu, tako da nemam neku izrazitu neispunjenu javnu želju.
Kakav je Romano privatno? Znam da ste i dobar kuhar, ali i volite dobra odijela i parfeme? Ne samo da volim dobra odijela i parfeme, nego o njima dosta znam. Desetljećima kolekcioniram parfeme, poznajem olfaktorni svijet, i to mi je veliko veselje. Skupljam krunice, raznovrsne brojanice. Skupljam slike, nalivpera, knjige, zdjelice za čaj, da ne nabrajam, a skupio sam i prilično odijela, što zbog afiniteta, što zbog posla. Uživam u dobrim tkaninama, dobro skrojenom odijelu, jasno i u cipelama, kravatama, manžetama, no to sve više pripada nekom starom svijetu s kojim i ja polako blijedim. Volim putovati sa Sandrom, na neka putovanja sam nikada ne bih otputovao, a samoće su povlastica Berlina. Ogroman dio mog svijeta u potpunoj je privaciji i intimi, i taj svijet volim. U ovom javnom imam svoju ulogu, odigrat ću je do kraja, i ni za čim ne žalim. Volio bih da mogu ljudima koje volim i poštujem priuštiti što više veselja i vedrine. To je sve.
Račan je to zaključio 2000.g.Stop. Gotovo Stop. Danas to pitanje razvlače i stvaraju problem glume histerični poremećaj naši leftardi sluge srpskog sveta i plaćenici.